Nije nikakva tajna da Bosna i Hercegovina godinama opstoji pod dva protektorata koja otjelovljuju dva protektora: formalni, visoki predstavnik međunarodne zajednice i neformalni, američki veleposlanik u toj zemlji. Prijedlog temeljite i posljedično dalekosežne političke reforme Federacije BiH ima tri ključne točke. Dok se hrvatska vanjska politika koprca u još jednome iz duga niza sporova sa Slovenijom u koji je upala tradicionalno nepripremljena, iza brda se već valja nova potencijalna nevolja u odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Pravni institut u toj zemlji nedavno je izradio dokument “Ustavna reforma Federacije Bosne i Hercegovine” na kojemu se temelji nacrt novog Ustava Federacije i nove “mape kantona”. Projekt je financijski podržalo Veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Autori navode da mišljenja izražena u dokumentima “ne odražavaju nužno stav State Departmenta”. Ta uobičajena fraza kojom autori štite naručitelje i financijere svojih projekata i kojom se naručitelji i financijeri projekata štite od mišljenja autora ne znači zapravo ništa: to doista ne moraju, ali i mogu biti stavovi State Departmenta. Uostalom, ne daje State Department novac bilo kome i za bilo što. To je potvrdio i američki veleposlanik u Sarajevu koji je prije nekoliko dana u banjolučkim “Nezavisnim novinama” izjavio da podupire reformu Federacije. A to nije nevažno. Nije, naime, nikakva tajna da Bosna i Hercegovina godinama opstoji pod dva protektorata koja otjelovljuju dva protektora: formalni, visoki predstavnik međunarodne zajednice, a to je trenutačno Valentin Inzko, i neformalni, američki veleposlanik u toj zemlji, a to je trenutačno Patrick Moon. Kako god bilo, riječ je o prijedlogu temeljite i posljedično dalekosežne političke reforme Federacije BiH koja ima tri ključne točke.
>> Dodik objavio dokument kojim se zagovara BiH iz tri dijela
Od deset šest novih kantona
Najvažnija je svakako teritorijalna reorganizacija Federacije kojom bi se od sadašnjih deset stvorilo šest novih kantona. Od postojećih deset kantona u pet živi bošnjačka većina (Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Unsko-sanski i Sarajevski), u tri hrvatska većina (Livanjski, Posavski i Zapadnohercegovački), a dva su “mješoviti kantoni” u kojima ni Bošnjaci ni Hrvati nisu izrazita većina (Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski). “Okrupnjavanje pojedinih kantona”, kako su autori nazvali teritorijalnu reorganizaciju, zbilo bi se u skladu s ekonomskim, zemljopisnim, komunikacijskim te “u onoj mjeri u kojoj je to neophodno” i etničkim kriterijima. Krajnji je cilj stvaranje “multietničkih i ekonomski održivih kantona”. Pa kako to konkretno izgleda?
Rasformirao bi se Livanjski kanton, a njegov bi se teritorij pripojio Zapadnohercegovačkom kantonu, osim općine Drvar koja bi ušla u sastav Unsko-sanskog kantona. Kako Zapadna Hercegovina nije samo naziv za jedno zemljopisno područje nego i svojevrstan etnički toponim, to bi ime bilo izbrisano pa bi se novi kanton nazivao Livanjsko-hercegovačkim. Nestaje i samostalni Posavski kanton koji se spaja s Tuzlanskim u Tuzlansko-posavski kanton. Srednjobosanski kanton, osim općina Kreševo i Kiseljak, pripaja se Zeničko-dobojskom kantonu koji bi se ubuduće nazivao kantonom Središnja Bosna. Općine Kreševo i Kiseljak, zajedno s općinama Visoko i Breza te Bosansko-podrinjskim kantonom, pripojile bi se Kantonu Sarajevo koji bi trebalo urediti kao Distrikt Sarajevo. Budućem Distriktu Sarajevo pripojilo bi se i Istočno Sarajevo koje se nalazi u sastavu Republike Srpske. Na toj točki, dakle, teritorijalna reorganizacija Federacije prelazi i u teritorijalnu reorganizaciju Republike Srpske. Jasno je da tu činjenicu autori hotimice nisu istaknuli u naslovu projekta zbog oportunih političkih razloga – ipak je riječ o “odgrizanju” djelića teritorija Republike Srpske, a to je i State Departmentu prevelik zalogaj. Dok traje borba sa Srbijom za status Kosova, State Department neće otvarati novu frontu s tom državom zbog Republike Srpske. Srbija ipak nije američki “strateški partner” na Balkanu s kojim se lako dogovoriti. Mnogo je lakše izaći nakraj s Hrvatskom koja iskreno i duboko razumije svoga velikog strateškog partnera u svemu, pa i u njegovoj balkanskoj i bosanskohercegovačkoj politici, i uvijek ga je pripravna bespogovorno slijediti. Osim toga, “napad” na Republiku Srpsku izazvao bi masovan otpor u tom entitetu koji bi vjerojatno trebalo gušiti silom. Stoga se Amerikanci ne žele upuštati u taj rizik pa su odlučili politički nasrnuti na status najmalobrojnije i institucionalno najslabije hrvatske zajednice čiji je otpor lakše skršiti i koja je ionako strateški usmjerenija na “exit”, to jest na napuštanje Bosne i Hercegovine, nego na borbu za opstanak u njoj.
Premda autori projekta ističu da je cilj teritorijalne reorganizacije povećanje funkcionalnosti i djelotvornosti vlasti u Federaciji, pravi joj je smisao deetnizacija i unitarizacija Federacije. Projekt nipošto nije etnički neutralan. Njime nestaju dva od tri kantona u kojima su Hrvati bili većina. Ostali bi većina samo u Livanjsko-hercegovačkom kantonu, ali bi i u njemu njihova prevlast bila smanjena pripajanjem etnički heterogenijega Livanjskog kantona. U svih ostalih pet kantona većinu stanovništva činili bi Bošnjaci. Tako, eto, izgleda, “etnički nepristrana” teritorijalna reorganizacija Federacije. Autori su dovoljno cinični da tih pet kantona nazovu – multietničkima! Oni su multietnički otprilike onako i onoliko kako su i koliko bile višeplemenske banovine u Kraljevini Jugoslaviji. Ako se Federacija želi posve deetnizirati, zašto se napokon ne zaigra otvorenih karata i ne zatraži da se ona ukine? Jer, da u njoj ne žive politički i kulturno duboko podijeljeni Bošnjaci i Hrvati, ne bi bilo ni potrebe za federalnim uređenjem toga skromnog teritorija nego bi taj entitet mogao biti unitarna tvorevina kao i Republika Srpska.
Druga velika promjena zahvatila bi ustroj središnjih političkih institucija u Federaciji i kantonima. Federalna priroda entiteta izražava se, među ostalim, u postojanju drugog doma parlamenta, Doma naroda, koji ima 58 zastupnika: po 17 iz redova Bošnjaka, Hrvata i Srba i 7 iz reda “ostalih”. Autori predlažu da u Domu naroda ubuduće sjedi 68 zastupnika: po 17 iz redova Bošnjaka, Hrvata, Srba i “ostalih”. “Ostali” bi dobili institucionalna jamstva da mogu sudjelovati u izboru predsjednika i potpredsjednika Federacije i u izvršnoj vlasti, i to tako da im se rezervira mjesto zamjenika premijera i najmanje jedno ministarsko mjesto. Oni ubuduće i ne bi bili “ostali”, nego “nacionalno neopredijeljeni i nacionalne manjine”. Iza ovoga čudnog prijedloga – koji je, među ostalim, protivan nakani da se vlast u Federaciji učini funkcionalnijom i jeftinijom – kriju se ponajprije politički razlozi. U njih je utkana i politička panika koju su u bošnjačkim krugovima nedavno izazvali rezultati probnog popisa stanovništva koji su pokazali da se neočekivano velik broj Bošnjaka deklarira Bosancima, a jedan dio i Muslimanima. I Bosanci i Muslimani su, formalno gledano, “ostali”. Neovisno o učincima političke kampanje koja se provodi kako bi se Bosancima i Muslimana objasnilo tko su oni zapravo i kakvo im je točno nacionalno ime, za svaki se slučaj valja pripremiti za mogućnost da opći popis stanovništva, koji treba biti proveden sljedeće godine, pokaže da je među “ostalima” neočekivano mnogo Bosanaca i Muslimana. Jer, tko su inače ti “ostali” u Federaciji da bi imali jednak status u središnjim predstavničkim tijelima kao konstitutivni narodi? I zašto se nije čekao popis stanovništva da se vidi jesu li “ostali” uistinu toliko brojni da je nužno ustavno mijenjati njihov status. Uz to, autori misle da Dom naroda i nije predstavničko tijelo naroda, nego kantona i da ga treba preimenovati u Dom (multietničkih) kantona. U tu se opću ideološku intenciju uklapa i zahtjev da se dosadašnja kategorija “vitalnoga nacionalnog interesa” promijeni u “vitalni interes”.
Kantoni kao gradovi i općine
Treća promjena tiče se preraspodjele nadležnosti između Federacije i kantona tako da bi neke od najvažnijih kantonalnih ovlasti – zdravstvo, visoko obrazovanje i lokalna samouprava – prešle na federalnu razinu. Kantoni bi ubuduće bili mjerodavni za poslove koje imaju gradovi i općine u iole decentraliziranijim državama: vrtići, osnovne i srednje škole, socijalna zaštita i skrb, kantonalni turizam, stambena politika, dobrotvorni rad i sl. Riječ je, ukratko, o zamašnoj centralizaciji Federacije.
Skupina koja je sastavila reformski prijedlog nedvojbeno izražava interese bošnjačke političke elite u Federaciji BiH, ali i njezinih međunarodnih sponzora. Njihov je temeljni cilj da se postojeća bošnjačko-hrvatska Federacija unitarizira i centralizira, to jest da se stvori neetnička unitarna Federacija, u kojoj bi praktično bila osigurana institucionalna premoć bošnjačke većine na svim razinama vlasti. Ni jedni ni drugi – ni bošnjački političari i intelektualci ni njihovi međunarodni sponzori, ponajprije Amerikanci – ne odustaju od projekta takozvanoga integrativnog majoritarizma koji bi navodno trebao spasiti i konsolidirati bosanskohercegovačku državu. I jedni i drugi žive u dubokoj zabludi ako misle da će njihov projekt konsolidirati mir, državu i demokraciju. Upravo suprotno, on će trajno i na više načina dekonsolidirati državu i ugroziti mir i u BiH i na Balkanu. Uostalom, zašto projektni tim koji je izradio nacrt novog Ustava Federacije nije istodobno izradio i nacrt Ustava Republike Srpske? Ili, što je još logičnije, zašto nije najprije izradio nacrt novog Ustava BiH, a tek potom ustave pojedinih entiteta? I dok je posve sigurno da će hrvatska politika u BiH odbaciti ovaj prijedlog, teško je pretkazati kako će postupiti Republika Hrvatska – država koja je supotpisala Washingtonski sporazum 1994. kojim je stvorena Federacija BiH i Daytonski sporazum 1995. kojim je obnovljena u ratu dezintegrirana BiH. Naše vlade pokazale su dosad da nemaju ni “slovensku” ni “srpsku” ni “bosanskohercegovačku” politiku. Njihova se regionalna politika svodi na samozadovoljno ponavljanje floskule o “regionalnom liderstvu”. Liderstvu u čemu?
22.12.2012. u 21:03h keating17 je napisao/la: pa i izetbegović je izabrao hrvatsku za saveznika a ne miloševića i jugoslaviju. zamisli da se odlučio za drugu varijantu... -------------------- Sa onom izjavom "Nije to naš rat!" Pa kad je došla voda doo grla onda izabrao......