Hrvatskom se medijski već dulje vrijeme širi bauk svjetonazora. Priča je manje-više ova: uklonimo li svjetonazore, podjela neće biti i sve će se pozlatiti.
Politika je međutim izrazito svjetonazorski određen i uređen društveni posao, činjenica koju aktualizira i nedavni žurni povratak HSS-a u politički konkubinat liberalističke koalicije. Naizgled iznenađujući, taj povratak zapravo ima svoju davnu genezu, i prije 2000. Treba, naime, podsjetiti da je, ne sporeći veliku predvodničku ulogu HSS-a u otporu velikosrpskom hegemonizmu, ta stranka od svoga osnutka svjetonazorski bila u shizoidnoj situaciji u odnosu na hrvatsku duhovnu tradiciju.
Iako se vodio sloganom “Vjera u Boga i seljačka sloga”, HSS je bio izrazito “antiklerikalna” stranka. Radićeve filipike protiv “popova” bile su nabijene optužbama za socijalnu neosjetljivost, “sluganstvo Rimu” i sličnim floskulama. Međutim, vjerovati u Boga, a istodobno tako nastupati značilo je velikoj većini hrvatskoga naroda podrezivati duhovni korijen iz kojeg je izrasla njegova uljudba i kultura, a naposljetku i razarati narodnu slogu. Posljedica toga bio je “liberaloidan seljak”, kako je u svojoj knjizi Božji kotači lucidno ustvrdio umni Ivo Lendić (1908. – 1982.), književnik i novinar, briljantan polemičar s Krležom.
“HSS je de facto uveo kulturni liberalizam ili, bolje, vjerski indiferentizam na selo, umanjio prestiž svećenstva u očima seljačkih masa i tako pripremio tlo u mnogim hrvatskim krajevima komunizmu... (…) Na listi je dr. Mačeka (na izborima 1935. i 1938. – nap. V. L.) bilo pravoslavnih svećenika, ali ne i katoličkih. U tomu je dr. Maček bio nepopustljiviji čak i od samoga Tita!” U ratu se HSS i sam našao razoren na tri struje. I dok je desno krilo stranke sustigla sudbina poraženih, a Maček ostao “pod stolom”, lijevo nije moglo uživati u plodovima pobjede: ako nisu ušli u Partiju, bili su eliminirani iz politike na ovaj ili onaj način.
Eto nas dakle opet pred kranjčevićevskim pitanjem: “Il’ su lažni ideali ili laže ovo doba”. Politička raspetost između ideala i pragme nije doduše značajka samo rečene stranke. Kako se pragmatizam može zaodjenuti upravo idealističkim plaštem, pokazao je Most, kojemu je razmetljivo moraliziranje (bilo) opravdanje za očijukanje sa SDP-om unatoč tome što se njegovi vodeći ideolozi evidentiraju i identificiraju kršćanskim svjetonazorom. S druge strane imamo fenomen da svjetonazor determinira regionalističke i staleške stranke, koje bi po naravi stvari primarno imao krasiti pragmatizam (npr. IDS, HSU, nešto manje HDSSB).
I liberalizam i konzervativizam kao tehnički politički pojmovi izražavaju vlastit svjetonazorski “confessio”, pri čemu je upravo kršćanski etičko-socijalni kontekst “signum magnum” njihova raspoznavanja. Pojedine stranke tako političko-programski sadržaj oblikuju sukladno svjetonazoru koji zastupaju. Utoliko famozno “ili mi ili oni”, koliko god grubo zvučalo, podsjeća da u isto vrijeme na istom prostoru ne mogu politički dominirati dva svjetonazora. Znači li to da ne mogu (su)živjeti? Ono, naime, što tu poruku čini etički i demokracijski problematičnom jest njezina isključivost, odnosno generiranje ozračja u kojemu je neprijatelj svatko tko nije “naš”. Nasuprot svom načelnom slobodarstvu, liberalna “poštena inteligencija” neprestance ima potrebu ozloglašavati konzervativizam kao natražnjački, neprosvijećen svjetonazor s primjesama fašizma, iako fašizam konzervativce nije podnosio “ni nacrtane”. (Usput, fašizam kao ni komunizam, ni ikoja totalitarna ideologija, jednostavno nije u skladu s tradicijskim etosom i demokratizmom hrvatskoga naroda.) Dapače, liberalizam rado i samu demokraciju kiti svojim perjem nazivajući je “liberalnom”. A kakva bi se galama digla da tko počne rabiti pojam “konzervativna demokracija”!?
Demokracija dakle zahtijeva svjetonazorski “i – i”, kao, gramatički rečeno, “dvojinu”, u kojoj konzervativizam i te kako ima svoje mjesto. Ali to mjesto treba osvojiti i opravdati! A to se ne može jogunastim upadanjem u zamku “ili – ili” kao ni ukočenim obranaštvom i mimikrijom. Pomirljivost i uključivost da, ali dodvoravanje liberalističkim “agendama” ne. No to nije samo hrvatski fenomen. Širom svijeta konzervativci imaju čudnu potrebu ulaziti u liberalistički svjetonazorski prostor i uzimati “vrednote” kojima dokazuju svoju “civiliziranost”.
Time, međutim, očituju svjetonazorsku neosviještenost i nesigurnost, bez hrabrosti, primjerice jednoga Jacquesa Maritaina, koji se u svoje doba usudio suprotstaviti liberalističkom mainstreamu dobivši povjerenje oblikovati Deklaraciju o ljudskim pravima UN-a, koja je i danas validna!
Ta se neosviještenost i nesigurnost mogu nazrijeti i u samoj metodologiji govora mnogih šefova konzervativnih stranaka koji rješavanje “realnih” pitanja uvijek počinju ekonomijom umjesto jasnim izražavanjem odlika svoje političke filozofije u odnosu na osobu i društvo – ako je imaju. Takvo aksiološko, a onda i metodološko vrludanje pokazuje nevjeru u etičko-socijalne konstante koje ne ovise o “vremenima” i “prilikama”, nego su izraz naravnih (univerzalnih, kako se voli reći) vrednota, a – konzervativni bi političar trebao vjerovati – i nadnaravnih. Ukratko, konzervativizam održava vezu između vreména spajajući budućnost i prošlost te vremena i nadvremena i zato je, kako je konstatirao veliki ruski mislilac Berdjajev, stalno ontološko načelo u ljudskom društvu. Naposljetku, nije li stoga upravo iz konzervativnog političkog humusa (demo)kršćanske tradicije (Schuman, Adenauer, De Gasperi) niknuo i razvio se projekt Europske zajednice, odnosno unije kao prostora mira, suradnje i blagostanja?
Hrvatski pučko-demokršćanski konzervativizam ima dobar temelj u toj tradiciji kao i onome specifično našem, što je Tuđman u svom oporučnom govoru nazvao “biljezima blistave postojanosti… vjere i odanosti koja se rađala i razvijala u povijesnim europskim bdijenjima, u krvi i u ognju, u neprekinutoj borbi za opstojnost naroda i za pravo na vjerski i državni legitimitet… koja svjedoči o duboko ukorijenjenim civilizacijskim dostignućima i demokratskim stremljenjima hrvatskog naroda”.
U tome smislu etičko-socijalne vrednote konzervativne političke agende mogu i trebaju biti “polica osiguranja” postojanog razvoja moderne europske Hrvatske.
Hrvatski konzervativizam dobio je novu priliku iznjedriti stranački politički program koji će Hrvatsku učiniti takvom. Ali, osim znanja, tomu je potrebno i zrnce idealizma. Ima li ga, uskoro ćemo doznati.
>> 'Svi konzervativci i nacionalisti koji izazivaju podjele fašistički su lažljivci'
Solidna analiza i pametna promisljanja!