“Zašto lisice”, čudio se vođa pobunjenih Srba na pakračkom području Veljko Džakula nakon što ga je Nikola Ivkanac, tada zapovjednik policijske postaje u Pakracu, zajedno sa zapovjednikom 51. krajiške brigade potpukovnikom Stevom Harambašićem, nakon predaje, uhitio 4. svibnja 1995. u 15 sati.
Nakon što mu je Ivkanac objasnio pravila uhićenja, Džakula je mirno i bez otpora pružio ruke te su “škljocnule” lisice. Bio je to kraj Džakulina “šefovanja” u zapadnoj Slavoniji i Pakracu, na čijem je području od 1992. godine do vojno-redarstvene akcije “Bljesak” poginulo 296 osoba (200 civila, 86 pripadnika HV-a i 10 policajaca), uz 703 ranjena i 30 nestalih te više od 90 posto uništenih objekata.
Međutim, ono što se poslije događalo s Veljkom Džakulom i Stevom Harambašićem izazvalo je u hrvatskoj javnosti ogorčenje jer se Harambašić, nakon što je završila istraga, uz pomoć Međunarodnog Crvenog križa vratio obitelji u Banju Luku. I Džakula je prošao bez optužnice. Za njega je 22. lipnja 1995. godine s “više razine”, dok je još bio pod istragom, stigla zapovijed da mu se izda putovnica te drugi dokumenti.
Javnost ogorčena
– Za nas je bilo frustrirajuće da se Džakula u roku od 24 sata slobodno šetao Pakracom iako smo ga mi u policiji smatrali utjelovljenjem zla, osobom koja je rat donijela na ovo područje. Međutim, Džakula je već 1991. godine počeo shvaćati da će oružanom borbom teško ostvariti ciljeve te je postupno ublažavao svoje esktremističke stavove, ali ipak čvrsto braneći srpsku autonomiju.
Čak je i tijekom akcije Bljesak zagovarao predaju nadajući se da će zapadna Slavonija ipak ostati pod zaštitom UN-a. To i ne začuđuje jer je 4. svibnja – dakle kada su naše snage već porazile neprijatelja – Yasushi Akashi, tadašnji specijalni izaslanik UN-a, u Pakracu tražio povratak na prijašnje stanje – kaže Ivkanac.
Džakula je bio Žak
Džakulin položaj nakon Bljeska i njegova brza amnestija postaje još jasnijom nakon što je Večernji, iz pouzdanih izvora, došao do povjerljiva vojnog dokumenta 18. Iz tog se dokumenta razabire da je Veljko Džakula Žak bio pod paskom KOS-a, zbog čega je pokrenuta operativna obrada kodnog naziva “Psunj”. Razlog tomu je “sagledavanje i razjašnjavanje kontakata i veza Džakule i predstavnika austrijske nevladine organizacije Carre te otkrivanje i sprečavanje ilegalne neprijateljske djelatnosti obavještajno-subverzivnog karaktera s pozicija HOS-a i austrijske obavještajne službe usmjerene prema jedinici i organima vlasti na teritoriju Pakraca”.
KOS-ovim špijunima bili su sumnjivi i njegovi kontakti s UNPROFOR-om i UNHCR-om nakon kojih je, kako tvrde, zagovarao tezu o suživotu Hrvata i Srba pod zaštitom UNPROFOR-a uz istodobno izražavanje nesnošljivosti prema pripadnicima krajinskih vojnih snaga. Po tome su vlasti tzv. Krajine ozbiljno sumnjale da Džakula radi za hrvatsku stranu, što zvuči vjerojatno složi li se mozaik nakon događaja za operacije Bljesak, ali i pouzdanih informacija prema kojima je upravo on posredovao u svim razgovorima Hrvoja Šarinića i Slobodana Miloševića.
Premda je tijekom Bljeska na potezu od Pakraca do Okučana bilo smješteno oko 1500 neprijateljskih vojnika, od kojih je većina zarobljena, nakon što je provedena istraga, osuđeno ih je 150, i to uglavnom na 15-godišnje zatvorske kazne zbog počinjenog ratnog zločina. Ta bi brojka zasiguno bila i veća, no nakon redarstvene akcije to je područje formalno ostalo UNPA zona na kojoj su vrijedila pravila UN-a pa su su se tako mnogi zločinci uspjeli izvući pred hrvatskom policijom.
Predaja Harambašića i Džakule
Zapovjedniku Nikoli Ivkanecu predali su se, s 1500 vojnika, zapovjednik 51. krajiške brigade Stevo Harambašić (predaje Ivkanecu pištolj, slika iznad) i vođa pobunjenika Veljko Džakula, kojemu je, kao civilu Ivkanec stavio lisice (slika lijevo)
Samo je dio uspio preplivati u Bosnu
– Nakon akcije dobro se sjećam jednog zločinca iz Kusonja, koji je bio u autobusu UNHCR-a, ali zbog prisutnosti mirovnih snaga nismo mogli intervenirati. Mogli smo samo promatrati kako mirno odlazi ne dobivši zasluženu kaznu – prisjeća se Ivkanac. Da je broj ratnih zločinaca u postrojbama krajinske vojske bio velik, svjedoči i podatak da je zapovjednik Stevo Harambašić, unatoč bezizlaznoj situaciji, naišao na otpor svojih vojnika, koji nisu pristajali na predaju upravo zbog počinjenih zločina. Nadali su se da će se ipak probiti do Bosne. Oni najokorjeliji, kazuje Ivkanac, pružali su otpor i nakon Bljeska. Tako je na obroncima Psunja ostala manja skupina krajinskih specijalaca, od kojih je nakon okršaja s hrvatskim snagama veći dio poginuo u borbi. Samo ih je nekolicina uspjela preplivati Savu i pobjeći u Bosnu.
