Srbija se već dulje vrijeme zabavlja rekonstrukcijom svoje Vlade koju zajedno provode premijer Ivica Dačić i njegov prvi potpredsjednik Aleksandar Vučić. Direktor Beogradske filharmonije Ivan Tasovac već je prije mjesec dana na Twitteru podrugljivo priupitao: “Rekonstruisaste li ste se više? Ili manje...”
Twitter je, za one koji ne znaju, popularna internetska društvena mreža preko koje svatko kratkom porukom može svijetu objaviti što god mu padne na pamet. Koliko svijet haje za to što tko misli i piše mjeri se brojem ljudi koji prate što pojedini Twitteraši twittaju. Za kulturnog djelatnika poput Tasovca twitteraška sljedba u kojoj je 38149 član, s tim da broj iz minute u minutu raste, sasvim je respektabilna, utoliko više što je Tasovac klasični pijanist koji je klavir zabacio otkako se prije više od deset godina prihvatio upravljanja Beogradskom filharmonijom. I to, kako bi rekao Tasovac, u zemlji u kojoj su ljubitelji klasične glazbe brojni koliko i ljubitelji čvaraka u Teheranu.
Oštra kritika slavlja u Nišu
Twitter na engleskom znači podrugljivac, zanovijetalo, zabadalo. U tom smislu, otkako je prije dvije godine otkrio Twitter kao idealno sredstvo za komunikaciju s javnošću, Ivan Tasovac postao je idealan Twitteraš. Ne samo da ga čitaju sljedbenici na internetu, nego njegove tvitove često prenose i srpski mediji. Jedan od posljednjih koji se mogao pročitati na gotovo svim srpskim internetskim portalima, pa i onima ozbiljnijih medija, bio je prije mjesec dana Tasovčev komentar načina na koji Srbija ove godine u Nišu obilježava i slavi 1700. godišnjicu Milanskog edikta, isprave kojom je rimski car Konstantin, rođeni Nišlija, zabranio progone kršćana i propisao u vjersku toleranciju.
Nakupilo se kojekakvih bizarnosti oko te proslave, a u međucrkvenim polemikama o mogućem dolasku samog Pape u Niš demonstrirani su ekumenizam na balkanski način i ona vrsta kršćanske ljubavi koja je na ovim prostorima kulminirala od 1991. do 1995. godine.
U jednom od brojnih masovnih kulturno-umjetničkih niških događanja trebao je sudjelovati i orkestar Beogradske filharmonije. Ali nije. Filharmonijski direktor nije pristao na to da nastup njegovog orkestra država plati mnogo više nego što on stvarno košta, odnosno, da netko zamrači ostatak novca. Naravno, našlo se drugih koji su jedva dočekali uključiti se u takve projekte kulturno-financijskog inženjeringa. U Nišu se pomiješalo sve i svašta a s govornica je izgovorena čitava antologija besmislica, sve u prisustvu ili čak i izvedbi državnog vrha. Tasovcu je na kraju digla tlak izjava o vrijednosti proslave za stvaranje nove slike o srpskoj kulturi u svijetu, pa je tvitao ovaj komentar: “Tačno je da ‘Proslava Milanskog edikta menja imidž srpske kulture’. Sada su svi uvereni da smo veće budale nego što su mislili.”
Nije to bilo prvi put da filharmonijski direktor, dakle državni zaposlenik, političarima te iste države javno i bez oklijevanja poruči da su budale, da se naruga njihovom primitivizmu, a osobito po njegovom mišljenju rastrošnoj i neproduktivnoj kulturnoj politici.
“Nikada ne možete biti sigurni ko će od srpske političke elite imati najblentaviju facu i biti najznojaviji prilikom kićenja trubača u Guči”, zapisao je nedavno Tasovac, a zbog Guče, baš kao i zbog novosadskog Exita, svako se malo napije krvi državi koja, po njegovom mišljenju, na takve i mnoge druge komercijalne festivale baca novac koji bi trebao biti uložen u razvoj vlastitih temeljnih nacionalnih kulturnih institucija. “Zahvaljujući odsustvu kulturne politike, što je posledica neodgovornosti struke, festivali su postali grobari srpskih institucija kulture”, jedan je od Tasovčevih upisa na tu temu. Nije ostao dužan ni predsjedniku Nikoliću kada se ovaj dotaknuo kulture. “Tomislav Nikolić: “Kultura nije trošak”. Naravno da nije trošak. S 0,6% iz budžeta kultura je statistička greška.”
Tasovac je Beogradsku filharmoniju učinio što je više mogao neovisnijom o državnom budžetu, uvjerio je poslovnu elitu da je sponzoriranje orkestra stvar plemenitosti i prestiža, a političarima je, bivšim i sadašnjim, jasno dao do znanja da su na koncertima uvijek dobrodošli s ulaznicama koje sami plate.
Sve bi to, naravno, bio običan blef kada Tasovčeve riječi ne bi imale debelo pokriće u rezultatima i uspjesima institucije koju vodi. Pod sloganom “U inat svima i usprkos svemu” Tasovac je orkestar Beogradske filharmonije podigao iz memljive prosječnosti bez strasti i ambicija i doveo ga pred prag svjetskih koncertnih dvorana. Ti rezultati i sjajan orkestar, koji će pretplatnici Zagrebačke filharmonije i sljedeće sezone u regionalnom ciklusu Točka-tačka-pika čuti u Lisinskom, daju težinu Tasovčevim riječima i značaj njegovoj popularnosti i strasti s kojom promiče suptilnu, plemenitu, uvijek odgojnu, a u zlim vremenima i ljekovitu glazbenu umjetnost.
“Predsednik da budem...”
“Kada bi pretplatnici filharmonije posle koncerata rušili grad i nabijali baklje u usta policajcima političari bi razumeli značaj umetnosti”, jedan je od ljutitih Tasovčevih zapisa na račun političara odanih i predanih sportu. Često je šibao i ministarstvo kulture i ministra Bratislava Petkovića.
“U Ekvadoru je magarcima zabranjeno kandidovanje za parlament. Imenovanja u našem Ministarstvu kulture su za sada bez takve diskriminacije”, jedan je u seriji tom resoru posvećenih Tasovčevih twittova.
Rugao se Tasovac i rekonstrukciji Vlade, kao i samom sebi i svakom tko povjeruje u obećanu “departizaciju”, uvođenje nestranačkih kadrova u upravljanje državom.
Napisao je i ovo: “Stekao se utisak da ovde niko nikada i nije bio na vlasti, nego da su nam se svi koje već decenijama gledamo samo pričinili”. Taj zapis odnosi se sigurno i na premijera Dačića iz nekad Miloševićevog SPS-a, kao i prvog potpredsjednika Vlade Aleksandra Vučića, bivšeg Šešeljeva radikala, a sada naprednjaka. I baš iz kabineta te dvojice izašla je ideja o najvećoj senzaciji aktualne rekonstrukcije Vlade: Tasovca za ministra kulture. Nakon višednevnih razgovora, u kojima je sigurno iznio ozbiljne uvjete, Tasovac je prihvatio mjesto ministra kulture. On će nam prvi preko Twittera reći je li u Srbiji i bilo gdje drugdje moguća ta famozna departizacija na temelju profesionalnog i ljudskog poštenja. Iako pomalo strepim skupa s muzičarima Beogradske filharmonije, Tasovcu želim sretan početak političke karijere podsjećajući ga na jedan njegov stari zapis na Twitteru: “Predsednik da budem, sunce da vam vratim!” Stara šala odjednom zvuči kao obećanje ili barem razlog za ludo radovanje. Uostalom, tko je to proglasio zastarjelom nadu u mogućnost boljeg svijeta?