Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako je Ante Čolić (28) iz Đurđenovca sa svojom djevojkom Slađanom Blažević (22) iz Borika nedaleko od Mikleuša gledao smrti u oči. Cijela je Hrvatska pratila Slađaninu borbu za život i dijelila upornu nadu s kojom je pokraj njezina uzglavlja dežurao Ante. – Ne sjećam se što se dogodilo. Moj je mozak blokirao svaki trenutak tog događaja. A i bolje je tako – govori danas Slađana. Ona i Ante vratili su se kući svojim obiteljima prije tjedan dana. Mjesec dana oporavljali su se u osječkoj bolnici. Te kobne nedjeljne večeri koncem listopada Slađana se s dečkom Antom u svojoj corsi iz Đurđenovca vraćala kući u Borik. Goran B. (31), bivši dečko s kojim je bila nepunih mjesec dana u vezi i koji ni mjesecima otkako su prekinuli nije mogao prihvatiti činjenicu da je gotovo, pratio ih je. Znao je koji automobil Slađana vozi. Svoj automobil parkirao je na pustom dijelu ceste između Feričanaca i Orahovice. Ispriječio im se na putu. Morali su stati. Goran je tada izišao iz automobila, najavio je da će ubiti Slađanu i počeo je pucati po njoj i njezinu novom dečku Anti. Ante se bacio da je spasi. Goran je potom sjeo u automobil i otišao, ostavivši Antu i Slađanu u stravi u mrklom mraku. Pokušali su upaliti automobil i pobjeći, zvali su Hitnu pomoć i policiju. Nitko ne može zamisliti što su osjećali kada su vidjeli da se Goran vraća automobilom i da opet izlazi s pištoljem.
Meci u glavu i ruku
– Vratio se da nas dokrajči – svjedočio je dan nakon strave Ante, koji je u očaju gledao kako i drugi put meci pljušte po njemu i djevojci koju voli. Nakon stravičnog pohoda, Goran je opet sjeo u automobil i otišao, a do dolaska Hitne pomoći, prije nego što će se i sam onesvijestiti, Ante je hrabrio Slađanu da izdrži jer je pomoć na putu.Prevezeni su u osječku bolnicu. Slađanu su meci pogodili u glavu, ruku i nadlakticu. Tri je dana provela na respiratoru. Kad se probudila i počela samostalno disati, prvo što je osjetila bio je strah.
“Sestra ti je mrtva”
– Nisam znala što se zapravo dogodilo, je li Ante živ, je li Goran živ. Zašto sam u bolnici. Liječnici su rekli da sam se borila kao malo tko. Da sam bila na rubu i da sam se oporavila čudom Božjim. No, ja sam samo mislila: nije gotovo. Goran će me naći i u bolnici, on će me ubiti. I mene i Antu. Tek kad mi je Ante rekao da Gorana više nema, malo mi je bilo lakše. Strašno je za reći, ali bilo mi je lakše – priznaje Slađana nakon što su joj rekli da si je Goran ubrzo nakon tragedije oduzeo život u dvorištu obiteljske kuće. Bilo je to mjesecima nakon što su prekinuli jednomjesečnu vezu. Goran je bio uporan, zvao je nju i njezine roditelje, pratio ih, pozivao na kućni telefon i spuštao slušalicu u gluho doba noći. Na Antinu je automobilu nečim oštrim ispisao prijetnju da će ga ubiti. Podavio je kokoši u dvorištu Antine obitelji. Nakon što je pucao u Antu i Slađanu, nazvao je njezine kod kuće i kada se na telefon javio mlađi brat, rekao je: “Sestra ti je mrtva“. Mjesecima su dvije obitelji i prijatelji mladog para strahovali od Gorana koji nije prihvaćao kraj veze i koji je prijetio svima. Svoje namjere objavljivao je i na Facebooku. Prijavili su ga i policiji.
No prijetnje su prestale tek nakon tragedije. Za mladi par počela je nova borba. Gotovo mjesec dana i noći Ante je boravio uz Slađaninu postelju. I sam ozlijeđen, nije mislio na strahote te nedjelje i kako se noću budi od bolova.– Pokušavam nastaviti sa životom, a nesreću jednostavno ne spominjemo – kaže Ante kojeg čeka rehabilitacija nakon operacije ruke. Istražitelji su sa Slađanom o tragediji razgovarali tek u ponedjeljak, mjesec dana nakon događaja. Kobne večeri bila je u kritičnom stanju, a liječnici su kasnije “držali” policiju dalje od bolesničke postelje. Uznemiri se, kaže Ante, na svaki spomen pucnjave. – Ne želi o tome razgovarati ni sa mnom pa je ne uznemiravamo ni ja ni obitelj. Jednostavno to ne spominjemo – dodaje Ante. Podsjetnika na događaj je mnogo, osobito na njihovim tijelima.– Ruku ne mogu otvoriti ni raditi uobičajene stvari, ostala je pod 90 stupnjeva. Živac je oštećen pa čekamo rehabilitaciju. Ne bude li rezultata, morat ću na još jednu operaciju – priča on. Čim su ga dovezli u osječku bolnicu, operirali su ga kako bi mu očistili ranu. U bolnici je ostao sve do proteklog tjedna, kao i Slađana. Nisu se odvajali jedno od drugog. – Hranio me je. Bodrio, uveseljavao. Ni danas ne razgovaramo o tragediji – govori Slađana koja uz operiranu ruku liječi i oštećeni živac na lijevom oku. Kapak joj je spušten, metak je uzrok.– Oporavit ću se. Ne mislimo na to što je bilo. Ante me radije nasmijava. Pričamo o budućnosti. O mogućem vjenčanju. Kaže, već je isprosio moju ruku od mojih roditelja. Sad ostajem samo ja – dodaje Slađana.Prepričava kako su ih liječnici i sestre u bolnici, koji su bili iznimno strpljivi i dragi od prvog dana, prozvali Romeom i Julijom.– Valjda i jesmo kao oni. Svašta smo prošli – kaže Slađana. Obitelji su presretne što je sve gotovo. Blaževići su veseljaci, poručuju, prebrodili su rat u Bosni, preživjet će i ovo.
Dovoljno je da se smije
– Kad vidim da Slađana može na noge, da razgovara i da se smije, ništa nam drugo u životu ne treba – govori otac Anto Blažević. Kad se oporavi, Slađana će, poručuje, nastaviti planove koje joj je nesreća samo privremeno odgodila.– U ponedjeljak sam trebala početi praksu kao njegovateljica u bolnici. No to sam jutro dočekala na respiratoru. Položila sam sve ispite, samo je praksa ostala. Školovala sam se i za konobaricu. Tri sam godine radila po kafićima. Vidi čovjek svega, ljudi su teški kad se napiju. Nije to nikad bilo za mene, no nisam ni imala drugi izbor – priznaje Slađana koja je odlučila ispuniti svoj poziv. On je, kaže, pomagati starijima, bolesnima. Mora se samo oporaviti i ispunit će joj se želja.– Nije mi teško raditi ono od čega drugi bježe. Htjela bih raditi u domu za starije ili u bolnici, želim njegovati druge. Svi ćemo mi biti stari, bili smo bolesni, znamo kako je kad trebate tuđu pomoć, a ja bih to željela raditi – govori Slađana dok zaljubljeno gleda svog Antu.
