Za Živanu Temelkovsku, Mitru Siljanovsku, Lubu Ličovsku i Goricu
Pavlesku vjerojatno nikada ne bih čula, baš kao
što bi i vijest o muškarcu koji si je uzeo za
pravo oduzeti im život prošla uz zgražanje od samo nekoliko
minuta. Toliko, naime, u pravilu traje osjećaj za zločine koji se
dogode daleko od našeg doma ili točnije privida sigurnosti
koji on stvara.
Preplavio me užas
Čak mi ni ime ubojice Vlado Tanevski nije zvučalo poznatim sve dok
televizija, taj svemoćni elektronički medij, nije prikazala znojno lice
tamnoputa muškarca. Čupava kosa, izgužvana
košulja..., u tom kratkom pogledu prema ekranu u djeliću
sekunde preplavio me užas. Jer upravo s njim dijelila sam radni stol na
studijskom putovanju u Bruxelles, kamo sam kao predstavnica medija iz
tranzicijskih zemlja otputovala prije pet, šest godina.
Iako je bio mnogo stariji i od mene i od kolega iz Poljske, Mađarske,
Litve..., Vlado se odlično uklopio u ekipu koja je u NATO-ovu
središtu slušala predavanja, razgovarala s
veleposlanicima i sudjelovala u radionicama na kojima smo
rješavali zadatke prema zamišljenima scenarijima.
Putovanje i seminari bili su korisni, a Vlado srdačan kolega spreman za
suradnju. Njegovo crnokronikaško iskustvo i –
osvjedočila sam se tada – odlično poznavanje ustroja državnog
aparata u Makedoniji bilo nam je korisno kada smo kao tim
rješavali “zadaće”.
No, Vlade je izvrsno poznavao i hrvatski sustav, MUP i MORH bili su mu
u malome prstu, a poznanika je imao od Istre do Osijeka. Pratio je
hrvatski tisak, imao jasan stav o nekim kolegama kolumnistima, a
posebno je volio skupljati rokovnike, zastavice, naljepnice i olovke s
logotipom neke državne institucije.
Vizitka ministra
Znao je reći kako je u Makedoniji još dovoljno imati vizitku
ministra u vozačkoj i “nema, brate, toga tko će ti naplatiti
kaznu”.
Radeći desetak dana u Bruxellesu, naša se mala skupina
nekoliko puta okupila i u off programu, a među organizatorima bio je i
Vlado. Iako je to studijsko putovanje za mene bilo prilika da cijelo
vrijeme govorim samo engleski, Vlado, koji je u tome poprilično
šepao, stalno se vraća “na
naški”. A bila je to smiješna
kombinacija hrvatskog, makedonskog i srpskog s čudnim dalmatinskim
upadicama. No, Tanevski se nije dao.
“Naški” je govorio kad bi mu zapeo
engleski, tražeći pomoć u prijevodu.
Osim s engleskim, Tanevski je bio tanak i u pričama o obitelji, koje
smo mi ostali razmjenjivali. Jedan od kolega sa sjevera, ako me
sjećanje ne vara Finac ili Norvežanin, bio je novopečeni otac, a kako
mu je dijete noću stalno plakalo, većinu je vremena u Bruxellesu
prespavao.
Druga kolegica je pak već bila baka, kolega Mađar zakleti neženja, a
Tanevski – kada je o obitelji riječ – posve
šutljiv. Istodobno, volio je pretjerivati u opisivanju
poslovnih uspjeha, pričati o tomu kako je dužnosnicima i političarima
utjerao strah u kosti, često je previše dodavao, a
najčešće ipak – ponavljao iste priče.
Balkanski galantan
No, bio je balkanski galantan kad je riječ o plaćanju pića, a
oduševljavale su ga unedogled duge pivske liste u pivnicama
u središtu Bruxellesa. Ujutro bismo ga viđali kako
konobarima uporno objašnjava kakav bi espresso eventualno
mogao zamijeniti tursku kavu te da filtar-kava izgleda “kao
da je Cigo u njoj prao noge”.
Poslije tog putovanja još smo se kratko vrijeme čuli, jednom
smo čak i surađivali na temi koja je u neugodnome kontekstu povezala
Hrvatsku i Makedoniju, no više se nikada nismo vidjeli.
Što se s njim proteklih godina događalo, ne mogu ni slutiti,
baš kao ni to je li postojao okidač koji je tog pričljivog
južnjaka u potrazi za kavom, lukom i pečenim mesom na sjeveru Europe
pretvorio u masovnog ubojicu.
Večernjakova novinarka bila je na seminaru u društvu s Vladom Tanevskim koji je u Makedoniji ubio četiri žene