Silvije Tomašević toliko je volio novinarstvo da mu nije bilo teško preseliti se iz Rijeke u Slavonski Brod jer je znao da taj put dalje vodi do Zagreba, a od Zagreba u „vječni grad“, odakle je pisao do posljednjega dana. Vjerovao je u sebe, dok se borio za svoje mjesto u Večernjem listu i Vjesniku, koji su bili popunjeni velikim novinarskim imenima. U oštroj konkurenciji izborio se za vlastitu poziciju, prvo u centrali u Zagrebu, a onda u dopisništvu u Rimu, izdržao sve promjene, pa i onu najtežu, kad se gasio Vjesnik. Kolikogod vrijeme bilo nesklono generaciji kojoj i sam pripadam, Silvije je izdržao sva iskušenja i podnio sve promjene. Sa svime što je dao, bio je jedan od stupova hrvatskoga novinarstva.
Činjenica da potječe iz novinarske obitelji objašnjava dodatno to što u radnoj biografiji nema ni jednoga drugoga zanimanja. Vjerovao je Churchillu da je novinarstvo divna profesija, ali ga nije poslušao da je na vrijeme napusti. U Vjesniku je držao strateške pozicije dnevnoga dispečera ili urednika u unutrašnjoj i vanjskoj politici prije nego što se otisnuo u Rim. Kad je osjetio čari talijanske prijestolnice, nije se više dao istjerati, niti ga je itko imao razloga tjerati natrag. Pisao je za mnoge hrvatske i međunarodne medije. Hrvatska publika bila bi zakinuta da nije mogla čitati ili slušati njegova izvješća iz Italije. S vremenom je postao Talijan, a da nije prestao biti Hrvat. Novinarstvo je bilo njegova sudbina.
Tomaševiću je i papa vjerovao da je mogao s njime razgovarati o najosjetljivijim hrvatskim temama. Takvu privilegiju ne uživa svaki dopisnik. Povjerenje se u novinarstvo zasniva na profesionalnoj i moralnoj staturi, kako na početku tako i na kraju duge karijere. S njim sam prošao Vjesnikove škole da znam koliko je bio dobar učenik; s njim sam dijelio i dopisničko iskustvo da znam koliko se vani moglo naučiti, kad se sve nije moglo u zemlji proći. Konačno, posljednjih smo godina dijelili isti prostor u Večernjem listu da mogu svjedočiti da je u poznim godinama, usprkos bolesti koja ga je izjedala, zadržao motivaciju mladića. Bio je toliko odan profesiji da je profesija dužna njemu više nego što je on dužan profesiji.
Novinar je najviše postigao kad postane navika čitatelja (slušatelja i gledatelja); Silvije je postao navika hrvatske publike te će nedostajati njegove analize talijanskoga društva i talijanske politike. Kod diplomata problem nastaje kad se, s dugim boravkom, identificira previše s državom u kojoj boravi, pa postaje nekritičan; kod novinara, s vremenom se produbljuju znanja da njegova riječ dobiva na težini i na vjerodostojnosti. Više mu se vjeruje. Kako je pisao, za njega se može reći da je povezivao svoje dvije domovine a da ni jednu nije oštetio. Bez Silvija Tomaševića hrvatski medijski prostor siromašniji je za jedno veliko ime koje se rodilo u Rijeci, gradilo u Zagrebu a u potpunosti izgradilo u Rimu. Treba se naviknuti da je on svoje rekao i da je zaslužio da njegova publika i kolege ne zaborave što je govorio.
Novinari žive i kad umru; vrsno novinarstvo nadživljava svoje stvaratelje.
