Kako novinari mogu kvalitetno u potpunosti ispuniti svoju zadaću najbolje potvrđuje članak "Sa 20 godina staža otpremnine manje i 40 posto" (Večernji list, 25. ožujka o. g.). Baveći se danas vrlo aktualnom temom prijedloga smanjenja otkaznih rokova i otpremnina, dojam je da se o hrvatskom radništvu više brine novinarka "Večernjeg lista" (Lj. Gatarić) nego sindikalni čelnici koji su za to (pre)dobro plaćeni.
Naime, Vlada vrlo ozbiljno namjerava smanjiti razinu radničkih prava, a čelnici sindikalnih središnjica o tome šute ili stidljivo reda radi izražavaju nezadovoljstvo. Paradoksalno je da se u Italiji za najavu uvođenja otkaza bez obrazloženja u poduzećima s manje od 20 zaposlenih organiziraju prosvjedi u kojima sudjeluje više milijuna građana, a da se u nas za još veću redukciju radničkih prava ništa ne čini. Krajnje je licemjerno da najveća sindikalna središnjica (SSSH) šalje svoje predstavnike na prosvjed u Rim, a istodobno u Zagrebu s predlagateljima smanjenja radničkih prava (Vlada, poslodavci) ležerno raspravlja. Ispada da sindikalne eksluzivce više zabrinjava sudbina talijanskih nego hrvatskih radnika.
Sindikat Preporod smatra da su neprihvatljiva smanjenja otpremnina i skraćenja otkaznih rokova jer fleksibilizacija tržišta rada neće nužno pridonijeti razvitku, a još će više pridonijeti okrutnim odnosima poslodavca prema radniku. U Hrvatskoj na žalost ne postoji tržište rada pa je svako gubljenje posla znak socijalne bijede i siromaštva, ali i gubljenje društvenog ugleda i ljudskog dostojanstva. O svemu tome sindikalni čelnici koju odlučuju u ime hrvatskog radništva ne vode dovoljno brigu.
Nema sumnje da je za gospodarske i socijalne prilike u kojima živimo najveći krivac stranka koja je deset godina vladala, a potom i koalicijske stranke koje danas obnašaju vlast. Međutim, znatnu odgovornost zbog ovakva socijalno-gospodarskog stanja imaju i sindikati. Postavlja se neizbježno pitanje gdje su bili i što su poduzeli sindikati kad je provođena besprizorna pretvorbeno-privatizacijska pljačka ili kad su smanjivana druga radnička prava. "Veliki" sindikati i njihovi čelnici nisu ništa naučili iz prethodnih propusta, a pristanu li na ovakve promjene Zakona o radu, onda definitivno zadaju posljednji udarac radništvu u Lijepoj našoj.
Građani naše zemlje u zbunjujućoj su i kaotičnoj situaciji jer s pravom osjećaju da nema razlike između vladajućih, opozicije i većine sindikata.
Kome onda vjerovati i čemu se nadati?
