- Sretan sam što vam se mogu pridružiti na današnjem danu koji će ući u povijest kao najveći prosvjed za slobodu u povijesti naše nacije - početne su ovo riječi Martina Luthera Kinga mlađeg, izgovorene 28. kolovoza 1963. u Washingtonu. Najpoznatija rečenica toga govora svakako je “I have a dream”. San o jedinstvu bijelaca i crnaca, danu kada će “moje četvero djece živjeti u naciji u kojoj ih neće procjenjivati na osnovi boje kože, nego na osnovi njihove osobnosti”.
Ponovni povijesni trenutak, 45 godina kasnije, izbor je Baracka Obame za predsjednika SAD-a. Taj izbor najava je ispunjenja sna o kojemu je King tako srčano govorio prije pola stoljeća. Često se ističu sličnosti ovih dviju ličnosti.
Retorika Kinga i Obame
Profesor Marko Liker, asistent na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u analizi ritma u govoru Martina Luthera Kinga piše: “ Govor 'Sanjam' intuitivno se opisuje kao jedan od najuspješnijih u suvremenom govorništvu. Ritam, najglobalnija forma u govoru, pokazao se, ne samo najzanimljivijim od svih aspekata, već i presudnim za ostvarenje osnovnog cilja u govorništvu: djelovanja na publiku. Rezultati analize pokazali su da su za percepciju ritma u govoru 'Sanjam' vrlo bitne varijacije takozvanog valnog uzorka, kako u visini i glasnoći, tako i u trajanju perioda. Taj valni uzorak potvrđen je i u trajanju stanki kao i u nekim tekstualnim aspektima govora. “
– Cijeli Kingov govor u funkciji je ritma – kaže Liker i dodaje:
– Lajtmotivi koji se protežu govorom (poput hundred years later... now is the time... we can never... I have a dream... let freedom ring...) popraćeni su sadržajima uvijek izgovorenim na drukčiji način. Dakle, svaka rečenica – poput najpoznatije I have a dream... – dobiva nastavke koji različitom govornom izvedbom prate sadržaj i podižu atmosferu publike. Visina glasa, kao i tempo govora mijenjaju se u skladu s važnošću sadržaja. Ovdje je valni uzorak tekstualno i glasovno doveden do idealnog oblika.
Akustička mjerenja pokazuju kako jaka mjesta, dakle emotivno nabijeniji sadržaj – prati povišeni ton glasa, a tempo kreće od sporijeg k bržem, uz smanjenje stanki. Ta gradacija na izvedbenom planu nikako nije scenski nastup koji funkcionira bez povratne informacije slušateljstva. Njegov govor živi s publikom i bez nje ne postoji. Obama ima dio toga propovjedničkog tona, govor mu je, u prvom i posljednjem dijelu, “začinjen” sličnom govornom izvedbom. On se, poput svih pravih govornika, ne boji stanke, nego je koristi. Na sličan način služi se i lajtmotivima (It’s the answer... Yes, we can...) i niže oprečne slike, ubrzava tempo i krati stanke – rekao je Liker.
Pobjednički govor
Promjena je moguća, ona je ovdje, ima nade, ujedinjeni možemo – središnje su poruke Obamina pobjedničkoga govora. Jasno su istaknute tri cjeline. Obama započinje govor obraćanjem onima koji nisu vjerovali u promjenu, pohvaljuje McCaina i zahvaljuje Bidenu, obitelji i biračima. Prva priča u govoru je ona o kampanji, o dvije godine rada pred izbore. Središnji, glavni dio govora, počinje riječima “ovo je vaša pobjeda” i usredotočen je na posao koji slijedi, ali je i poziv na patriotizam i nacionalno jedinstvo. Slijedi slikovita i jaka priča o Ann Nixon Cooper, 106-godišnjoj tamnoputoj gospođi preko koje utjelovljuje povijest Amerike 20. stoljeća od prvih slobodnih generacija crnaca, velike krize, rata, do ostvarivanja prava žena i crnaca i tehnološkog napretka. Snažni je to završni dio govora u koji efektno uvodi krilaticu kampanje, optimističnu poruku nade – “Yes, we can”.
Ann Nixon Cooper – Yes, we can
Uz isticanje teškog statusa crnaca u Americi, osnovne su poruke Kingova govora jedinstvo i nada. U svom govoru Obama spominje “propovjednika iz Atlante”. I dok je propovjednik King 60-ih godina bio izvan sustava i sanjao promjene, predsjednik Obama je u sustavu, on ih može ostvariti. King na kraju govora nizanjem objedinjuje suprotnosti, a Obama počinje govor nabrajanjem:
Tamo gdje je King stao, nastavlja Obama. King govor završava lajtmotivom let freedom ring , a Obama yes, we can. Kingu je san središnji dio govora, a Obami stvarnost i konkretni problemi. Iako je Kingov govor retorički čvršći, povezaniji i jači od Obaminog, povijesno su jednako važne ličnosti.
Još uvijek živimo u doba kad je povijesna činjenica da je crnac stigao u Bijelu kuću – ponovno je “Bijelo” ispisano velikim slovom. Kad se internetska stranica kukluksovaca ruši od prevelikih posjeta. Kad ljudi strepe za Obamin život – jer je crnac, ali baš zato što jest crnac, jedna afroamerička majka izjavit će u noći izbora:
“Idem kući probuditi i poljubiti djecu i reći im neka uče. Ima nade. Možda jedno od njih bude predsjednik.”
