U obitelj Saše i Ljiljane Klopotan u Presečnom Stjepan je stigao prije četiri i pol godine. Udomili su ga kao novorođenče, no kada ga se majka odrekla, posvojili su ga. Nekoliko mjeseci često je pobolijevao, no kad ni nakon osam mjeseci nije napredovao, roditelji i liječnici shvatili su da s njim nešto nije u redu.
– Uputili su nas na Rebro i tamo su počeli s pretragama, a dijagnoze su samo stizale. Zaostajanje u psihomotornom razvoju, makrokranija, simptomatska epilepsija, atrofija mozga, neuralna lezija oba vidna puta... Samo je išlo. Kod otpusta iz bolnice liječnik mi je rekao neka se pomirim s tim da ću imati biljku jer Stjepan neće ni čuti, ni vidjeti, ni hodati, ni govoriti, niti išta razumjeti – kaže Stjepanova majka Ljiljana. Roditelji nisu gubili nadu, dječačića su počeli voditi na liječenje i terapije.
– Doznali smo za liječnicu u Zagrebu, kojoj smo dvije godine hodali gotovo svaki dan. Potrošili smo gotovo 200.000 kuna, no ta liječnica mu je stvarno pomogla, podigla ga je, on danas samostalno sjedi – kaže Ljiljana Klopotan.
Mališan odlazi i na terapije u Varaždinske Toplice, k logopedu, defektologu... Još mora i na pretrage kako bi se vidjelo zbog čega zapravo ne govori.
Iako im je financijski sve teže, roditelji sve ulažu u sinčićev oporavak. Majka je s njim u siječnju bila u Berlinu kod nekog profesora, koji je dječaku pomogao da se sam digne.
– Mnogo mu je pomogao, a i pokazao mi je vježbe koje sa Stjepanom radim kod kuće. Učim ga i kako da sam jede, što je prije bilo nemoguće. Sada i sam širi ruke ako želi nešto dohvatiti, diže se, stvarno je napredovao.
U Berlin bismo opet trebali 22. ožujka, a terapije stoje 800 eura. Za taj put imamo nešto novaca, no ne znam kako ćemo dalje. Novaca je sve manje, a htjeli bismo da Stjepan povremeno odlazi u Berlin bar do lipnja – ističe Ljiljana Klopotan.
Ona ima status roditelja njegovatelja, a njezin suprug Saša radi u Njemačkoj i svaku plaću odmah šalje kući za liječenje.
