Liječnici obiteljske medicine ogorčeni su generalizirajućom izjavom ministra Beroša kojom ih je prozvao da ne rade dovoljno u pandemiji. Ministar traži žrtveno janje za nagomilane probleme u hrvatskom zdravstvenom sustavu koji prijeti ozbiljnim urušavanjem, kažu iz Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHom).
– Obiteljski liječnici savjesno i bez prekida u svojim ordinacijama rade od početka epidemije virusa COVID-19 i ne pristaju biti alibi za nerad i nesposobnost zdravstvene administracije. Ponavljamo, i nećemo se umoriti od ponavljanja, da dolaskom virusa COVID-19 nisu prestale sve ostale bolesti. Naši pacijenti i dalje imaju kronične i teške bolesti koje treba pratiti i liječiti: dijabetes, hipertenzija, kronična opstruktivna bolest pluća, astma, anksioznodepresivni poremećaji, maligne bolesti, razne ozljede i invaliditeti, dječje bolesti i druge bakterijske i virusne infekcije koje nisu nestale… Naši nepokretni, stariji ili teško bolesni pacijenti i dalje trebaju imati mogućnost da im obiteljski liječnik dođe u kućni posjet. Radno aktivna populacija također mora na vrijeme dobiti, i dobiva, svu potrebnu liječničku skrb u ambulantama svojih obiteljskih liječnika. Problemi obiteljske medicine, a to je prvenstveno manjak liječnika i preopterećenost nepotrebnom administracijom, nisu nastali zbog epidemije – poručuju, među ostalim, iz Izvršnog odbora KoHom-a.
Ističu da nikad nisu odbili posao ili rekli da nešto neće raditi, ali da nemaju vremena „loviti“ kontakte oboljelih od COVID-19 i onda ih upisivati repozitorij.
– Ponovit ćemo: kad bi obiteljski liječnik morao telefonirati i „loviti“ kontakte za samo jednog svog pacijenta pozitivnog na COVID-19, u idealnim bi uvjetima na telefoniranje i administraciju izgubio najmanje sat vremena. Za dva pozitivna pacijenta minimalno dva sata. I tako dalje. Vrijeme potrošeno na telefoniranje i administriranje moralo bi se oduzeti od vremena koje bismo inače posvetili svojim bolesnim i potrebitim pacijentima. U konačnici uopće ne bismo mogli primati pacijente i liječiti ih – kažu iz KoHom-a.
Na njihovoj je Facebook stranici liječnica Jadranka Šoić Karuza objavila pismo koje prenosimo u cijelosti:
"Specijalist sam obiteljske medicine, imam 50 godina. Volim svoju specku, na prvoj godini medicine znala sam da želim raditi samo obiteljsku.
Ponedjeljak je, radim popodnevnu smjenu, no moj radni dan počinje već s jutarnjom kavom, iz moje kuhinje. Većinom nazivaju pacijenti, netko ima simptome, netko je bio u kontaktu, pišem uputnice za testiranje, detaljno objašnjavam što će dalje;… netko treba nešto nevezano za covid, o kako sam nevjerojatno sretna što ga čujem – jer ovih dana od svuda samo: covid, covid, covid.., a meni je još i dobro, u mojoj županiji još nije kao u Zagrebu. JOŠ nije… Od prvog lockdowna informatičari su nam omogućili i rad od kuće, za slučaj da završimo bolesni ili u samoizolaciji, da možemo raditi, pa počnem s rješavanjem e-mailova: bude ih dnevno najmanje 40-ak. Pa onda krenem preslušavati govorni automat koji radi 24 sata, a na koji pacijenti naručuju kroničnu terapiju. Pišem recepte… sve samo da kad dođem na posao ne upadnem odmah u ogroman žrvanj, jer znam – telefon neće prestati zvoniti, ljudi će me već čekati pred vratima… Tako i bude i priznajem – ne stignem se svima javiti. Nekad samo tako zvoni, zvoni, ali čovjek je ispred mene, pacijent, netko s realnim problemom, netko bolestan. Ili već radim pet stvari odjednom i ne mogu odraditi i šestu. Nekad nazovem nekog na telefon i dok zvoni, radim još bar dvije stvari. Kad najzad začujem glas u slušalici, ja sam već zaboravila i koga sam nazvala i zašto, jer mozak vrti na nekoliko razina istovremeno… uz stalan strah da ću nešto zaboraviti, da ću pogriješiti.
Video – Dragan Primorac objasnio načine testiranja na koronavirus: 'To je preduvjet za dobivanje realnih brojeva inficiranih'
Dolazi mi djevojka za koju sumnjam da ima COVID, njen se dolazak dogovara i organizira unaprijed. U kontaktu smo bile i vikendom. I inače radim s vizirom ili zaštitnim naočalama, maskom i rukavicama, no sad stavljam ffp2 masku, onu koju nose političari, no velik broj liječnika je nema. Koncesionar sam, imam opremu, sada imam, sad se opremu može nabaviti (zato nemam nikakvog opravdanja za ravnatelje koji je svojim djelatnicima nisu osigurali, a mnogi je nemaju). Kada sam u siječnju u ljekarni pitala za ffp2 masku, jer ja sam štreberica: HZJZ poslao je e-mail da ima tamo neki virus u Kini i da treba takva maska i ja odmah u akciju, elem u ljekarni su me gledali kao da sam pitala otprilike da mi treba asdfjklč maska – nikad čuli, to ne postoji. Našla sam ih par u Bauhausu, kad su se već skoro ljudi potukli ispred mene oko njih i grabili, trpali, kako to već biva kad si uspaničen, kad si sebičan, kad nemaš osjećaja za druge.
I tako sam veći dio lockdowna provela s 10 kirurških maskica i nešto rukavica. Dobili smo nešto sitno i od lokalnog kriznog stožera, ali to je neusporedivo s onim što je vlast pričala – kako imamo svega i kako smo peta kolona. Znala sam sve što imam na sebi skinuti pred vratima svog stana, nakon povratka iz kućne posjete, jer gdje drugo da se presvučem. Pa bih ušla u gaćama I potkošulji, a moja kći od 8 godina bi me gledala u čudu, dok bih se ja pitala – misli li možda da joj mama radi u striptiz baru ili tako nešto..? U to je doba znao stići i poziv iz lokalnog HZZO-a – da li smo na radnom mjestu? Kad su me prvi put zvali – tupilo od nekuženja, što bi rekao jedan veliki novinar i pisac. Gdje bih bila? U trenutku kad se zemlja brani na prvoj crti pandemije, u trenutku kad je ta crta i obiteljska medicina, gdje bih ZABOGA DRUGDJE BILA?? (u Italiji je u prvom valu najviše preminulo upravo obiteljskih doktora, hitnjaka, dentalaca – liječnika primarne zdravstvene zaštite!) Bilo im je neugodno, tima što su zvali. Znam da je bilo, čula sam u glasu, ali su ipak nazvali, kao što i sada idu u kontrole nekih besmislica – broja napisanih trakica, pelena, lijekova, bolovanja, ....
Dakle oblačim i zaštitno odijelo, beskrajno su skupa, njih baš nemam na bacanje. Primam djevojku koja je febrilna u previjalištu, to je jedino mjesto koje može poslužiti kao – izolacija, a ja sam još dobra, moja ordinacija ima samo mene u smjeni, imam tri sobe na raspolaganju, mnogi nisu tako sretni.
"Usput" zadnjih 10 dana procjepljujemo protiv gripe nikad veći broj ljudi, preuzeli smo od HZJZ kompletno cijepljenje. Sve se odvija u organiziranim i kontroliranim uvjetima, bez pretjerivanja. Što iziskuje izuzetno puno truda. Liste, prioriteti po rizičnosti, stiglo je 50 cjepiva manje od naručenog, što sad?! Cijepljenje u kući, zovi telefonom, e-mailom, odredi termine, pazi da se ne grupiraju ljudi jer to su oni najrizičniji...
Video – Ministar Vili Beroš: Naredio sam potpunu mobilizaciju zdravstva!
Dosta toga je postalo ovih dana – elektronski. Ali to zapravo znači više posla za nas, koliko god zvučalo nevjerojatno. Trebaš sada npr. tu e-doznaku prvo ispisati, pa prebaciti u drugi format, pa elektronski potpisati, pohraniti, pa poslati e-mailom – povjerenstvu HZZO-a, bolesniku, njegovoj firmi… (pitam se kako to uopće radi neki informatički manje pismen ili stariji kolega?) A5 uputnica „konzultacija sa SKZZ bez pregleda pacijenta“ – može se sada i to ako imaš sreće da radiš s bolnicom koja je uključena u centralni zdravstveni informacijski sustav (jer većina nije). No to je tek posao – jer treba detaljno opisati slučaj, priložiti sve nalaze, postaviti kliničko pitanje, e-naručiti termin, nekad još i dodatno poslati e-mail bolnici. Neću ni počinjati o zivkanju kolega u bolnici, povlačenju za rukav onih koje poznajemo, s kojima smo studirali, pitajući za pomoć. Pa zatim e-naručivanja u bolnicu, praktički su nam uvalili posao šalterskih djelatnica, no opet sve mislim – pacijentu je sad puno lakše, hajde da odradimo sve za te ljude. Bile su i one užasne propusnice koje su otežale život najteže bolesnima, dok su se lokalni šerifi vozikali kako i kamo im drago. Živim na 10 minuta vožnje od ambulante, no na putu bih prošla dva grada i jednu općinu. Poslije su kao uveli e-propusnice, olakšali nama, ali ne baš i ljudima, jer mnogi uopće nisu imali e-mail na koji bi im tu propusnicu poslao. I tako, nismo se baš proslavili s informatizacijom.
Na testiranju sam bila dosad dvaput. Srećom, (uvijek u srcu pozitivna) i dalje PCR negativna. Taj grozan osjećaj krivnje da si možda uza sve mjere opreza zarazio druge, najteže bolesne, svoju obitelj, .. nadmašuje bilo kakvu moguću brigu za vlastito zdravlje.
Na kraju tog radnog ponedjeljka imala sam upisanih 130 pacijenata, to je uobičajeno, ništa ekstra. Ja nisam veliki tim, kolege imaju i više. 130 je ljudi došlo do mene. Mobitelom, telefonom, sms-om, Viberom, WhatsAppom, privatnim i službenim e-mailom, putem društvenih mreža, osobnim dolaskom u ambulantu… Žao mi je zbog svih onih koji nisu, no u ambulanti smo samo nas dvije. Žao mi je ako će netko zbog toga nazvati HZZO ili uputiti prosvjednu notu ministru, no kažem nas smo samo – dvije. Moja sestra i ja, moj vjerni suputnik i supatnik, partner na poslu u dobru i zlu. Pola toga nikad ne zapišem u karton, odrađeno je nekad petkom i svetkom, no nije se dogodilo, zapravo i ne znam koliko mi traje radni dan. I večeru za godišnjicu braka provela sam razgovarajući s mojim pacijentima, u obitelji teških kroničara, koji su doznali da su Covid pozitivni, dok me muž gledao i čekao da završim. Obično što više radiš, to manje stigneš upisati. Vikendom svima javljam nalaze Covid testa, po sto puta se prikopčam na ambulantu i provjeravam jer znam kakav je osjećaj čekati nalaz. Sada mi javljamo ljudima i da su pozitivni. Nije to lako, bojimo se, to je ljudski, ali tu smo jedni za druge. Svaki moj covid pozitivni pacijent ima moj broj mobitela i zna da me može nazvati u bilo koje doba dana za slučaj da se pogorša. Svakom kažem – nadam se da ćemo se idući put čuti tek za 10 dana, nasmijemo se, idemo dalje…
Roditelje viđam iz daleka, nosim masku, stari su i kronično bolesni. Ne vide ni unučicu, ne mogu je pokupiti iz škole, niti je pričuvati. Općenito, vrlo malo viđam ljude. Jedno vrijeme su se čak i djeca iz susjedstva micala kad bih prolazila, valjda smo mi iz zdravstva – oni zarazni, opasni.. Trudim se ni ne misliti da li možda ljudi tako gledaju i našu djecu, i naše obitelji.
I da vam ovo ne bi zvučalo kao kuknjava, ne mislim uopće da mi je teško, niti jadikujem. Lakše mi je kad radim, nego kad sjedim doma i čitam portale, panične vijesti, uvrede na račun zdravstvenih radnika koje se olako pišu iz udobnih fotelja. Znam da je sada vrijeme kada se daje 200 posto, kad ne postoji slobodno vrijeme, znam da me čekaju i puno teži zadaci od ovih sada. Medicina je poziv. Poriv da pomažeš drugome nama je valjda u genetskom kodu. A ja sam kći obiteljske liječnice, ja živim tu mnogima u sustavu nejasnu granu medicine u obitelji i u zajednici praktički od rođenja.
No onda čuješ svog ministra, čovjeka kojem smo se divili, u kojeg smo toliko vjerovali, bili sigurni da nas najzad vodi – struka, kako od prvog dana na naš račun pljušti samo kritikama! „Nismo se snašli“, „nismo dostupni“, „obiteljska kriva“... A taj neosporni vođa, u najvećoj krizi u ovoj zemlji nakon domovinskog rata, nikada nije uzeo u svoj stručni stožer nekoga od nas iz obiteljske, nekoga iz baze. Kako ćeš upravljati sustavom ako ne znaš što se dešava u samom njenom temelju? Ako ti obavijest dolazi iz druge, treće ruke, od osoba koje dana, ni sata nisu provele radeći u toj istoj bazi i temelju zdravstvenog sustava svake pa i ove zemlje, od politički podobnih ravnatelja, lokalnih šerifa?
Video – Postavljeni dodatni kreveti u zagrebačkoj Areni za oboljele od COVID-19
Ali opet, vjerovala sam – važnije je da se sada misli o bolničkom sustavu, o staračkim domovima, o školama, vrtićima, … No kako stvari idu dalje sve mi se manje čini da se misli(lo) o bilo čemu. Osim o tome da se nađe – krivca. Pa smo eto sad dobro došli mi, obiteljski doktori, da se u nas upire prstom. Iskreno, nisam ni čitala jučer napise u kojima nas se blatilo, ni pismo ministra, ni bombastične naslove. Previše sam posla imala da bih se zamarala – floskulama i traženjem opravdanja za vlastitu nesposobnost – u drugima.
Sad je pet ujutro, sjedim za kompom i pišem, znam, ventiliram se samo. Pred nama su teška vremena. Drži me misao na moje ljude o kojima brinem svakog dana i nosi me svaka lijepa riječ i dobra želja koju sam od njih čula – čuvajte se, mislimo na vas, budite dobro, i ovo će proći... (dragi moji pacijenti, nemate pojma koliko mi to znači!) Mislim na kolege, sve one klince koji su tek počeli raditi i koji nemaju koga pitati, od koga učiti. Na moje sjajne specijalizante, takve borce i lučonoše. Na sve nas prekaljene, na sve one starije koji će možda i nastradati. Srce mi je prepuno i preponosno zbog umirovljenika i zbog studenata koji su pritrčali jer kuća gori. Pravi vojskovođa bi nam bio oslonac i – inspiracija. Ovako smo od prvog dana prepušteni na – snađi se sam, brini za sebe i za druge kako znaš i umiješ, ne očekuj pomoć ni od koga.
Da, točno je, ne upisujemo u repozitorij. Jer nemamo vremena. Jer je besmislen i nefunkcionalan. Jer je to posao za brojne službenice koje vam sjede po brojnim uredima, a ne za liječnike, visokoobrazovan i specijaliziran kadar kojeg vam kronično nedostaje. Jer ga niste uključili u CEZIH i sveli na jedan – klik. Ja sam čak uspjela upisati dva pacijenta, više od toga nije bilo kad. Ja zasad imam samo pet Covid oboljelih u skrbi pa ne stignem, a kamo li tek oni kolege što ih imaju 50?? Jer znate, mi liječnici imamo posla, PRAVOG posla. Medicinskog. U to smo uložili cijeli svoj profesionalni i osobni život.
Pa ipak, što god vi nama vikali s tog Olimpa od čije se magle podnožje ne vidi, ja znam da mi već danas jesmo heroji i da ćemo to biti i na proljeće, kad se budemo prebrojavali, kad preživimo. I kao što svaki heroj ima svoje super moći, naša super moć je – obiteljska medicina. Ne politika. Političari dolaze i prolaze, mi super junaci – ostajemo. Za naše pacijente, za našu zemlju. Za obiteljsku medicinu", piše u pismu dr. Jadranka Šoić Karuza.
Liječnici obiteljske medicine bi upisali i po 10.000 pacijenata kada bi mogli.