Kakva je to država u kojoj bi prvi čovjek policije uvodio reda na sudu, pa makar to bio i hrvatski Ustavni sud sa svim svojim manama nakon što je sklepan na brzaka, pet do dvanaest, u HDZ-SDP političkoj radionici!? Od nekoga tko je politički dosljedan i tko ne govori samo da bi se svidio puku, već da se svijet oko njega mijenja, očekivalo bi se da poput studenata Filozofskog fakulteta sada organizira plenum ispred Ustavnog suda inzistirajući na kolektivnoj ostavci svih ustavnih sudaca. Čak i kad bi se tada oglasio neki simpatizer sudaca podsjećajući kako se vladavinu prava u demokracijama štiti “pendrekom i suzavcem”, “prvi pendrek” represivnog sustava ne treba se brinuti.
Već zbog toga Vlaho Orepić posljednji je u Hrvatskoj tko ima pravo komentirati rad sudova, a osobito ako to nije u izravnoj vezi s resorom kojem je na čelu. Ako je pak to bilo nešto što je kao političar koji se bori za glasove birača morao izgovoriti, onda je radi očuvanja dostojanstva ne samo funkcije koju obnaša, nego i radi očuvanja kakvog-takvog povjerenja u hrvatske institucije trebao podnijeti ostavku na mjesto ministra unutarnjih poslova pa onda posve slobodno govoriti što god ga je volja protiv Ustavnog suda, ako treba organizirati i prosvjed na Markovu trgu. Uzgred, da poštuje Ustav, nakon što je Tihomir Orešković podnio ostavku, i Orepić bi to učinio. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, iako je kao prvi čovjek Ustavnog suda zapravo u ulozi “đavoljeg odvjetnika” jer je preuzeo obranu očito neobranjivog, kad je riječ o sadašnjem sazivu Ustavnog suda, posve je u pravu kad se zalaže za odgovorniji javni govor dužnosnika.
Ne može netko s pozicije čelnika represivnog aparata govoriti o tomu da drugi segment vlasti, i to onaj koji među ostalim nadzire i rad u njegovu resoru, ugrožava nacionalnu sigurnost.
Zašto bi bilo tko u državi imao bilo kakvo poštovanje prema Ustavnom sudu ako ga ni ministar unutarnjih poslova nema. Doduše, nije Orepić prvi dužnosnik koji se tako osilio. Bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović “proslavio” se svojim bahatim istupima u kojima je govorio sucima kako trebaju suditi, tumačio im Ustav i zakone, pa je na koncu frustriran odlukama Ustavnog suda postao i vođa pokreta za njegovo ukidanje da bi se onda i u političkoj kampanji, kad mu je to zatrebalo, pozvao na argumentaciju tog do tada nepotrebnog suda. Uostalom, kad i ovaj sastav Ustavnog suda donese odluku da su protekli izbori održani u skladu s Ustavom i zakonom, što će to značiti u očima Vlahe Orepića kao jednog od izabranih saborskih zastupnika na koje će se ta odluka odnositi. Hoće li tada Orepić demonstrativno ustati i reći “ne priznajem sud Partije”. Ili će se pokunjiti i licemjerno priznati da poštuje tu odluku iako dolazi od institucije koja ugrožava nacionalnu sigurnost. Sutra u taj Ustavni sud može po najpoštenijoj proceduri biti izabran najstručniji i najmoralniji kadar koji Hrvatska ima, ali i takav sastav nekome se možda neće svidjeti, a osobito ne njegove odluke. Poopćavanja, osobito kad dolaze od osoba koje obnašaju visoke dužnosti u državnoj hijerarhiji, uistinu doprinose širenju nepovjerenja u institucije.
Vlaho Orepić trenutačno je iznadprosječno moćan kao političar i dužnosnik, ali i on je, čini se, potpuno nemoćan da bilo što promijeni iako je riječ o nacionalnoj sigurnosti. Stoga se kao populist samo zaustavio na medijskoj konstataciji da nam je nacionalna sigurnost ugrožena spornim izborom ustavnih sudaca. Ne zaslužuje li “ugroza nacionalne sigurnosti”, “pravno porobljavanje” ili što već, da se Ustavni sud našao barem kao osma mjera na kojoj Most inzistira u pregovorima za sastavljanje Vlade?
Kad čak ni Most nije mogao ništa učiniti prije izbora ustavnih sudaca iako je natječaj, čitava procedura i sva pompa oko izbora ustavnih sudaca bila farsa za ismijavanje desetaka stručnjaka, pa i nekolicine vrhunskih, koji su se javili na natječaj, kao i demokratske javnosti.
To, slažemo se, iznimno važno pitanje političkog morala u Hrvatskoj, koje se gradi odozgora, Orepić nije uspio nametnuti ni u svojim redovima, a sad kao ministar poziva i predsjednicu države na sudjelovanje u svojim, s obzirom na poziciju s koje to čini, anarhičnim idejama koje si mogu, ponavljamo, dopustiti građani, političari, novinari, ali ne i ministar, k tomu unutarnjih poslova. Licemjerno je sada od Orepića da proziva desetero izabranih sudaca, od kojih je šestero dobilo gotovo konsenzualnih od 130 do 136 glasova. Dakle, saziv Ustavnog suda koji ugrožava nacionalnu sigurnost birao je i Orepićev Most.
>> Vlaho Orepić: Ustavni suci trebaju dati kolektivni otkaz
U normalnoj državi nezamislivo je da ministar policije da onakvu izjavu o Ustavnom sudu kakvu je izrekao Orepić. To je činjenica. Međutim, u normalnoj državi nezamislivo je da dvije najjače stranke sklope onakav nemoralni dogovor i postave u Ustavni sud ljude kakve su postavili, a koji su uglavnom ispod svih za to mjesto nužnih kriterija. Ustavni sud prevažna je institucija da bi tako nešto bilo dozvoljeno. Da smo normalna država, nakon takvog dogovora SDP-a i HDZ-a članovi tih dviju stranaka masovno bi vratili svoje stranačke iskaznice i istupili iz stranaka, a građani bi izašli na ulice i prosvjedovali, jer je ovakav sastav Ustavnog suda sramota za državu plus velika prijetnja za njezin pravni poredak. No to se nije dogodilo. Prema tome, nismo normalna država. U takvoj situaciji Orepićevu izjavu svaki pošten čovjek može samo pozdraviti. Ja je pozdravljam. I zahtijevam raspuštanje ovakvog Ustavnog suda te hitno imenovanje respektabilnih ljudi, stručnjaka za Ustav i pravo, u njega.