Nakon što već odmiče i treća godina vlade Zorana Milanovića, Zakon o predstečajnim nagodbama preostao je kao glavna, najvažnija i gotovo jedina ozbiljna mjera ekonomske politike. Nevolja je što taj zakon to ne može biti, ni po svojoj ideji, ni po izvedbi, a ni po teškoćama s kojima se uhvatio ukoštac. To je prvi nesporazum ovog zakona s hrvatskom stvarnošću.
Po duhu i ideji taj bi zakon trebao biti standardno (trajno) rješenje za izvanredne i nenadane teškoće u koje poduzeća povremeno upadaju zbog pojedinačnih krivih odluka. To je smisao sličnih zakonskih rješenja u drugim gospodarstvima. Poduzećima koja s nekom upravom ili nekim poslom zastrane i pretjeraju, omogućuje se druga prilika. Pravodobno i rutinski.
Nasuprot tome, i zagovornici predstečajnih nagodbi (premijer Milanović i ministar Linić) kao i najoštriji kritičari (sudac Kolakušić), smatraju Zakon privremenom mjerom, ali kojom se ne rješavaju incidentne situacije nego itekako dugotrajni i duboki problemi. S obzirom na broj poduzeća koja su ušla i još ulaze u proces predstečajne nagodbe, kao i s obzirom na zbroj potraživanja, očito je da nije riječ o pojedinačnim pogrešnim procjenama, nesmotrenostima ili pokušajima prijevare (to je Kolakušićevo viđenje), nego o dubokoj stranputici.
Tzv. nelikvidnost, koja se Zakonom pokušava riješiti, fenomen je koji se u hrvatskom gospodarstvu ponavlja desetljećima, iako uzrok nije svaki put isti. Prije petnaestak godina, kad je Račanova koalicija preuzimala vlast, nelikvidnost je bila posljedica kašnjenja države u plaćanju dobavljačima koji su, doduše, poslove često dobivali prijekim putem i po cijenama koje ne bi izdržale ni minimalnu konkurenciju.
Ovaj put okidač rasta neplaćanja bila je kriza i to je drugi nesporazum predstečajnih nagodbi sa stvarnošću: uzroci nisu isti kao u prošlom valu. Treći se problem očituje u činjenici da kriza, čiji je izraz nelikvidnost, u Hrvatskoj nije ciklička nego strukturna. I druge, prijašnje mjere, kao što su HBOR-ovi A, B, C krediti, poduzimane s tom pogrešnom pretpostavkom. Očekivalo se da će u nekom trenutku biti dotaknuto dno, a onda će se polako krenuti uvis, što se u drugim zemljama uglavnom i događa. Ali ne i u Hrvatskoj. Muke s tim zakonom, a i s cijelim oporavkom hrvatskog gospodarstva, s ekonomskom politikom vlade, proistječu iz tog nesporazuma.
Kao posljedica, predstečajne nagodbe, kad su uspješne, oporavljaju poduzeća upitnih kompetitivnih potencijala, koja se, iako rasterećena dugova, već sutra lako mogu zateći u istim teškoćama. Aparatima se produžava život neadekvatnoj gospodarskoj strukturi. Umjesto da se otvara prilika novim poduzećima i novim djelatnostima, resursi se koriste ondje gdje su već bili upropašteni.
I premijer Milanović i predsjednik Josipović na posebnim su sastancima informirani da se predstečajnim nagodbama smanjuje mobilnost kapitala. Bilo zbog nedostatka ideja, jer rješenja nije lako naći, ili zbog nemogućnosti da se svlada uobičajena društveno-ekonomska inercija, politekonomska je posljedica preživljavanje klijentelističkih mreža. Potvrđuje to i ministar Linić. Prema njemu, vlasnici i menadžeri koji su poduzeća doveli u krizu ne surađuju, odnosno otežavaju proces. Ključni problem moralnog hazarda ostaje netaknut. Predstečajni se postupak doživljava kao zaklon, kao zaštita od tržišta, a ne suočavanje s istinom. Kao da se predstečajnim nagodbama pokušalo dati novi impuls, ma kako slabašan, a da se pravi posao restrukturiranja ekonomije izbjegne ili barem odgodi.
Napokon, čini se da će pritisak Europske komisije usmjeriti Vladu u podizanje efikasnosti javnog sektora. To je međutim samo dio. Ni privatna strana slike nije ružičasta. Najnovije istraživanje o poduzetništvu, koje će zajedno s Analizama Hrvatske udruge banaka o financiranju malih i srednjih poduzeća biti u četvrtak predstavljeno javnosti u novim prostorijama Hrvatske udruge poslodavaca, donosi simptomatično kontradiktorne rezultate. Hrvatski poduzetnici natprosječno su uvjereni u svoje sposobnosti, iako daleko ispodprosječno uočavaju poduzetničke prilike. Premda na prvi pogled proturječno, to možda i nije sasvim pogrešno. Bankarske Analize pitaju se koliko je malih i srednjih poduzeća stradalo zato što su se njihovi kupci zaštitili predstečajnim procesom. Drugim riječima, cementiranje gospodarske strukture, kao posljedica predstečajnog vala, zaista zatvara poduzetničke prilike. Da se i ne govori o tome da su mali i srednji poduzetnici natprosječno regulatorno opterećeni, a što ne mogu promijeniti nikakvi utješni poticajni programi s kojima voluntaristički i paradno svaka vlada nastupa već desetljećima. I dalje ih se tretira kao siročad kojoj se udjeljuje milost.
Podatci Gordane Čorić s Veleučilišta VERN bit će dostatni za kraj. Broj brzorastućih poduzeća sve je manji i u odnosu na 2009. godinu se prepolovio. No još je gore to što je u uzorku od 4610 brzorastućih poduzeća od 2006. godine samo njih 17 uspjelo zadržati brzi rast do 2012. Ostali su se ili ugasili ili zaustavili. Malima je sudbina da ostanu mali. Veliki uvijek nađu način da zadrže pozicije.
