Mirjanu Jusup, sićušnu djevojčicu koja je u Slatini, slavonskom gradiću na Podravskoj magistrali, proživjela svoje djevojaštvo, ondje pamte kao osobu koja ni na koji način nije privlačila pozornost. Živjela je obiteljskoj kući tete Jele, u školu je dolazila u trapericama, sa šiškama i zavezanom kosom, uvijek nasmijana, pa mnogi prijatelji nisu ni znali da joj majka u Njemačkoj vodi restorane i nema vremena za jedino dijete. Mirjana ni u čemu materijalnom nije oskudijevala. Vidjelo se to po skupoj, ali nenametljivoj odjeći, prstenju i ogrlicama koje je nosila a nisu se mogli kupiti u slatinskim trgovina.
Zaljubljeni par
Njezini se prijatelji prisjećaju da Mirjana nije imala problema s novcem, ali se unatoč tome nikada nije razmetala. Nikakva je politika nije zanimala, ali je izbjegavala biti sama. U ljeto 1978. godine, poput mnogih mladih, umjesto da ide na ljetovanje na more, pridružila se mladićima i djevojkama koji su u sastavu slatinske Omladinske radne brigade Nikola Miljanović-Karaula sudjelovali na gradnji autoputa Bratstvo-jedinstvo, na dionici od Kumanova do Titova Velesa. Omladinsko naselje istoimene Savezne omladinske radne akcije bilo je u Katlanovu pokraj Skopja. Gotovo mjesec dana Mirjana je, s četrdesetak kilograma težine, prkosila nesnosnim vrućinama izgrađujući krampom i lopatom autocestu. Tada se i ozbiljno zaljubila u vršnjaka Duška Š. iz Slatine s kojim je bila u vezi do kraja srednje škole.
Upisala se u Opću srednju školu Eduarda Kardelja u Slatini (danas Srednja škola Marka Marulića, op. a.), a zadnje dvije godine srednjoškolskog obrazovanja nastavila je u istoj školi u Odgojno-obrazovnom usmjerenju, u razredu u kojemu su bila 32 učenika. Bila je to "elitna" generacija od koje je gotovo 80 posto učenika nastavilo školovanje na studijima širom bivše Jugoslavije. Mnogi Mirjanini školski kolege danas su uspješni i ugledni građani: liječnici, pravnici, profesori. Među poznatijim školskim kolegama je i Goran Perkovac, proslavljeni hrvatski rukometni reprezentativac koji danas živi i radi u Švicarskoj sa suprugom Evicom, Mirjaninom najboljom prijateljicom.
Slatinčani pamte nesvakidašnji događaj dvoje zaljubljenih. Za vrijeme zimskih školskih praznika 1981. godine Mirjana i Duško jednostavno su nestali. Nisu se vratili kući pa je alarmirana policija. Strahovalo se od najgoreg. Gotovo osam dana nije se znalo gdje su. Policija ih je našla u vikendici njene mame u Selinama na moru te ih vratila kući u Slatinu.
– Mirjana je bila draga, druželjubiva, vesela... Nije se nametala, ali je bila odlična učenica. Redovito nam je dijelila slatkiše koje joj je slala mama iz Njemačke. Na obilježavanje 10. godišnjice mature, koju smo proslavili na Zvečevu, nije došla. Znali smo da je otišla na studij u Zagreb, da se zaljubila u nekog novinara, udala, ali ništa više. Rijetko je dolazila u Slatinu, pa je većina nas izgubila gotovo svaki kontakt s njom. Tek kada je izbila afera s njenim mužem doznali smo što joj se događa. Već tada toliko se promijenila da je na ulici ne bih ni prepoznala. Njezina smrt sve nas je u Slatini užasnula. Pamtimo je kao dobru osobu i prijatelja i takav užasan kraj Mirjana nije zaslužila – kaže Ljubinka Pavlović, njena prijateljica iz srednjoškolskih dana, pokazujući nam fotografije iz školskog albuma.
Osjetilo se da razumije ljude
Mirjane se dobro sjeća i njezina razrednica, prof. Dinka Filipović.
– U školi smo znali da Mirjana živi s tetom, a ne s mamom. No, tada mi se činilo da je razriješila probleme odrastanja i da zna što hoće. Bila je odlična učenica, sjajno su joj išli strani jezici, a bila je omiljena u razredu. Osjetilo se da razumije ljude i po tome sam je zapamtila. Dugo nisam čula za Mirjanu sve dok mi devedesetih godina kolege nisu ispričale kako živi u glamuroznom braku s Ivom Pukanićem. Kada su se stišala ratna zbivanja u Slatini, Mirjana je došla u grad poslovno, poručila je da bi me htjela vidjeti i našle smo se u slastičarnici Tena. Bila je to ona ista Mirjana. Izuzetno je dobro izgledala, zračila je optimizmom i nisam vjerovala da to može nestati. Spominjala je kćer Saru, supruga Ivu, govorila o putovanjima po svijetu. Tada mi je poklonila kutiju cigareta u kojoj je svaka cigareta bila u posebnoj boji naglasivši: Razrednice, to onako, malo zapalite u spavaćoj sobi! Više se nismo vidjele. Kada sam, prije nekoliko godina, u novinama vidjela njenu fotografiju, nisam je prepoznala koliko se strašno promijenila. Mislim da je Mirjana izgubila smisao života i da je i tragičan kraj bio njezina odluka. Na žalost, Mirjanin razred jedan je od onih iz kojih je nekoliko učenika tragično završilo svoj život – kazala nam je prof. Filipović.
Mirjana je 1981. otišla u Zagreb i upisala Fakultet političkih znanosti. Živjela je s prijateljicom Evicom Perkovac u stanu u novozagrebačkom naselju Sopot koji joj je kupila majka.
Neobična ljubav
– Svako je ljeto išla k mami u Njemačku i pomagala joj u restoranu. Zarana je naučila odlično kuhati, i bila je vrlo uredna – prisjeća se jedna njena prijateljica iz Slatine i s fakulteta, gdje su i počeli prvi kontakti s Ivom Pukanićem.
– Bili su na istoj godini, ja sam bila godinu ispred. Ivo je imao dugogodišnju djevojku, ali Mirjani je cijelo vrijeme, danas bi se to reklo "uletavao", i to na jedan sirov, vulgaran način. Uvijek je imao potrebu isticati se, poslije predavanja uvijek bi nešto zapitkivao profesora, ali ne u vezi s temom, nego samo da skrene pozornost na sebe – nastavlja.
O sličnom "uletu" svjedoči i Evica Perkovac. – Jednom smo se nas dvije vraćale iz Slatine i kroz Pothodnik išle prema autobusu noseći teške torbe. Odjednom se iz gužve zaletio Ivo, uhvatio Mirjanu onako krhku za ramena, protresao je i ponovio ono što je uvijek govorio: "Imat ću te kad-tad!" Govorila mu je: "Pusti me! Nisi normalan!", ali on je bio uporan, elokventan, dominantan, nazivao je, pratio... – prisjeća se Evica.
Prijateljice su joj bile iznenađene kad je na apsolventskom putovanju u Rusiju završila s Pukijem.
– Bili smo šokirani kad ju je, na početku veze, fotografirao golu i objavio slike u Startu! Bila je to za nas neobična vrsta ljubavi. Te su slike nje gole umotane u nekakvu foliju držali dugo u stanu poslije kad su skupa živjeli – kaže Evica, danas stomatologinja s vlastitom ordinacijom u Švicarskoj.
Za Mirjanu kaže da ju je voljela kao sestru, kuhale su zajedno, spremale ispite... Mirjana je odlično govorila engleski i njemački, a Ivi je, pričaju prijateljice, uvijek bilo krivo što ih zna bolje od njega. I kad je nakon diplome Mirjana položila vozački ispit i od mame dobila volvo, Ivo ju je brzo uvjerio da se ne treba gnjaviti s vožnjom pa je on preuzeo volan.
U krevetu s drugom
Problemi u braku zarana su počeli. Nakon rođenja kćerkice, Mirjanu je dugo mučila postporođajna depresija, a navodno se pokazalo i da njen suprug kontaktira s bivšom djevojkom, što ju je povrijedilo. Požalila se majci, a ona joj je kazala da će je podržati, ali da iz vlastitog iskustva zna kako je teško biti rastavljena žena. Njena je majka, naime, prema pričanju Mirjaninih prijateljica, nakon dolaska iz rodilišta s malim djetetom na rukama zatekla supruga s drugom. Rastavili su se, majka je otišla u Njemačku i malu Mirjanu ostavila na skrb svojoj majci i sestri. Ondje je stekla popriličan imutak baveći se ugostiteljstvom, ali se navodno i preudavši, pa je materijalno zarana kompenziralo emotivno u Mirjaninom životu. Mirjana je doznala tko joj je otac navodno tek kad je napunila osamnaest godina, i to na vlastito inzistiranje i nakon upornog traženja.
Živio je vrlo blizu, u selu kraj Slatine, s novom obitelji. Kad je umro, otišla mu je na sprovod. Nije htjela ponovno raspad obitelji. S kćerkicom je boravila u Slatini kad je ondje priređen svečani doček njihovom sugrađaninu i rukometnom reprezentativcu Goranu Perkovcu, nakon olimpijske medalje u Atlanti 1996. – Srele smo se tada, bilo joj je drago zbog naše sreće, govorila je: Blago tebi! – priča Evica.
Mirjana se isprva nakratko zaposlila na recepciji hotela International, a prije desetak godina u Generalturistu. Ondje je u Odjelu subagenata dijelila ured s Laurom Tripalo.
– Bila je izuzetno draga, brzo smo se sprijateljile. Pokazivala sam joj posao, ali ona nije imala posebne radne obveze, već su je na neki način koristili za promociju kataloga u krugovima u kojima se kretala. Bila je vrlo vezana za svoje dijete. Bilo mi je pomalo nestvarno tko sve nije svraćao u ured da je pozdravi, gotovo svi koji bi dolazili i u ured gospodina Kraljevića. A ona je jednako ljubazna bila i s čistačicama! Eto, to je bila ona. Najviše mi je žao što je nisam koji put nazvala zadnjih godina. Misliš si, ne želim smetati, ljudi imaju svojih problema, ali možda čovjeku baš tada trebaš pristupiti... – gušeći se u suzama ispričala nam je L. Tripalo.
Druženje s prijateljima iz mladosti prorijedilo se, svelo tek na povremene kontakte, a osobe s kojima se Mirjana družila posljednje desetljeće i više nisu bile za razgovor. U travnju 2008. buknuo je skandal kad je snimka prisilnog privođenja u bolnicu potresla javnost. Prijatelji su bili preneraženi.
Oprostit ću se na svoj način
– Moj Goran nazvao je Ivu i svašta mu izgovorio. Kako si to mogao učiniti, vikao je. Gadno su se dohvatili, bilo je prijetnji, svega – govori E. Perkovac. Prijateljice su je zvale i u Slatinu, Švicarsku, na more... Mirjana nije htjela. U javnosti su se razvlačili potresni detalji o psihijatrijskom liječenju, ovisnosti, poremećenim odnosima u obitelji. Ubrzo su B.a.B.e. našle tajni smještaj za Mirjanu u Rijeci.
– Nekako u vrijeme prije no što je Ivo ubijen došla sam u Zagreb i Mirjana i ja našle smo se kod zajedničke prijateljice. Nije to više bila Mirjana iz mladih dana. Pričala nam je kakve su joj se užasne stvari događale. Otišlo je sve preduboko – odmahuje u nevjerici Evica Perkovac. Nakon strašnog ubojstva Ive Pukanića, Mirjana se vratila u Zagreb.
– S Ivom ću se oprostiti na svoj način. Popričat ćemo u miru, samo nas dvoje – govorila je. S kćeri Sarom, koja je dugo bila jako vezana za nju, jedva da je komunicirala. Jedan od posljednjih susreta majke i kćeri bio je slučajan, a Mirjana ga je prepričala prijateljici. "Ugledala me na ulici, ja nju nisam vidjela. Pritrčala mi je, poljubila me i odjurila!" To joj je puno značilo.
I sta je sad monkey krivo rekao. Mali milion ljudi je drastao ili zivio sam, bez ljubavi. Neki su se izvukli, neki nisu. Ali ih nitko ne razvlaci po novinama. ZA neke se nikad nece ni saznat da su umrli u samoci i trazenju neke ljubavi,samo zato jer nisu bili eksponirani niti se drogirali.