Premda je pred Hrvatskom golem put, osjećam olakšanje. Još jedan korak u pravom smjeru, još jedna potvrda da znamo kamo želimo i da možemo kad hoćemo.
Dok sam u noći na ponedjeljak u dvorani hrvatskog izaslanstva u Kiem Conference Centru u Luxembourgu, zajedno s našim izaslanstvom, čekao završnu sjednicu Ministarskog vijeća i svečanu objavu početka pregovora Hrvatske s Europskom unijom o punopravnom članstvu, nekako se u mislima nehotice provlačila misao o tome kako prelazimo jednu od posljednjih stepenica da bismo Hrvatsku poveli u novo razdoblje.
Povijesni korak, nema nikakve dvojbe. Završila su već sva najvažnija uzbuđenja tih dvaju dugih dana. Otkako smo sletjeli u nedjelju popodne do utorka u ranu zoru, gotovo bez sna i svakako bez odmora, u stampedu razgovora, mobitela, izjava i govora odlučivalo se o povijesnim pitanjima. Jer, u pitanju o početku pregovora krio se zapravo odgovor o sudbini zemlje i smjeru kojim će dalje krenuti. Trebam li uopće dodavati kako sam posljednjih mjeseci, otkako su u ožujku pregovori bili odgođeni, osjećao rastuće frustracije među građanima koje sam, uostalom, i sam dijelio no, kao premijer, imao sam zadaću otvoriti put k rješenju, proboju iz svojevrsne stagnacije u kojoj je zemlja živjela tih mjeseci.
Utorak, gotovo pred zoru smiraj prije završnog slavlja. Suradnici ulaze povremeno u "hrvatsku sobu" i, dok na mobitel primam čestitke i poruke potpore, javljaju posljednje detalje: da, bit će još jedan kratki sastanak Radne skupine na razini ministara, tursko izaslanstvo slijeće nakon burnih sastanaka i usuglašavanja u Ankari, Jack Straw potvrđuje da će pregovori početi 3. listopada čak i ako prođe ponoć jer će "zaustaviti satove", kako se to nerijetko radi na ovakvim glomaznim i zamršenim skupovima...Provjeravam svoju završnu riječ. "Samo nekoliko sati dijeli nas od novog dana. Za Hrvatsku to je samo nekoliko sati od početka nove ere." Doista, vjerujem u to.
I zato dodajem: "Vjerujte Hrvatskoj." Vjerujte jer ona vjeruje u sebe, jer je riječ o zemlji koja je opstala, podigla se, obranila i sada kroči k europskom obzorju na vlastitoj snazi i samopouzdanju. Kasnije, kad sam to izgovorio u velikoj svečanoj dvorani, pljesak nije samo potvrđivao dobrodošlicu novom budućem članu obitelji zvučao je i kao priznanje za toliko stvarnih teškoća i izazova s kojima se Hrvatska morala suočavati, izazova težih i tvrđih negoli ijedna druga zemlja danas na vratima Unije. Odlazeći u Luxembourg znao sam da odlazim u jednu od svojih najtežih političkih misija. Niti su sve okolnosti bile jasne, niti su rezultati bili zajamčeni.
U zrakoplovu, na putu iz Zagreba, pokazuju mi novinske izjave u kojima se najavljuje "laka zadaća". Kao da nismo samo dva dana prije čuli ono "ne mogu vam reći koliko sam razočarana". I dok je glavnina konferencijskog pogona bila posvećena pregovorima s turskim izaslanstvom, krenuli smo u završnu operaciju rješavanja "svog pitanja". Razgovori s Carlom del Ponte, razgovori s Ursulom Plassnik, razgovori s Jackom Strawom, razmjena argumenata, rezultati Akcijskog plana... Konačno, proboj: mišljenje glavne tužiteljice da, Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom. Mjeseci upornog, odmjerenog i odlučnog rada, stalno jačanje vladavine prava, jačanje institucija, političke poruke o potrebi izlaska zemlje iz poratne zone u novo razdoblje...
Kroz filtar "pozitivnog mišljenja" Radne skupine sve je to pretočeno u zeleno svjetlo za početak pregovora. Dakle, za nastavak golema posla na izgradnji uređene, moderne, demokratske, pravne i prosperitetne Hrvatske. Pred zoru, mobitel. Wolfgang. Kancelar Schüssel. Ne skriva emocije, čestita na velikoj pobjedi, na odvažnosti i upornosti, na novom koraku naprijed "tvoje lijepe zemlje". Podijelili smo zajedno taj emotivni trenutak. U mislima, bio sam siguran da će me iste takve snažne emocije o povijesnom koraku za Hrvatsku dočekati i kad sletim u Zagreb.
