Najavu premijera Andreja Plenkovića da će hrvatska Vlada kupiti Inu od mađarskog MOL-a treba primiti s velikom dozom opreza. Ne zato što bi Hrvati a priori bili protiv toga da se naša strateška tvrtka ponovo vrati pod državne skute, nego prije svega zbog načina na koji Vlada planira to napraviti.
Prodaja dijela Hrvatske elektroprivrede (HEP) da bi se vratila Ina neodoljivo miriše na hrvatska “privatizacijska čuda” koja su nas dovela tu gdje jesmo. Raskrčmili smo Inu u naponu snage za smiješne iznose, a sada bismo za nju trebali platiti jako puno iako joj je vrijednost u međuvremenu znatno pala.
Takva transakcija nije se mogla obaviti bez aktivnog sudjelovanja najviših državnih dužnosnika koji nisu štitili hrvatske interese, nego su za šaku dolara u svom džepu bili spremni prodati obiteljsko srebro ispod cijene.
Pritom treba uvijek voditi računa da je Ina počela svoju privatizacijsku kalvariju za vrijeme Vlade Ivice Račana i sa Slavkom Linićem kao glavnim strategom, dok ju je dokrajčila takozvana privatizacija za vrijeme vladavine Ive Sanadera.
To što za takvu katastrofu nitko nije do sada osuđen više govori o našem pravosuđu nego o tome da je bilo sve besprijekorno čisto. “Privatizacija” Ine nije bila izuzetak, nego pravilo. Prodaja strateških tvrtki imala je u pozadini skrivene planove i dobru pripremu.
Država je u maniri pijanog milijunaša dijelila novce korisnicima državnog proračuna iako je znala da ih ne može skupiti redovnim porezima. Kada je na kraju stigao račun na naplatu, uvijek je kao spasonosno rješenje bila prodaja državne imovine.
Ako me sjećanje ne vara, tako je bilo i s prodajom Plive, Hrvatskog telekoma, Ine... Na kraju se ispostavilo da je u svim tim transakcijama država prošla jako loše. Maheri u vlasti i njihovi pomagači u medijima suzbijali su svaki glas razuma i kritike tvrdnjom da je prodaja nužna kako bi se isplatili zaostaci umirovljenicima, podigao standard braniteljima, povećale sramotno niske plaće učiteljima...
Stoga nas sadašnji vlastodršci zaista trebaju uvjeriti da je stvarni cilj zaštita Ine, a ne privatizacija HEP-a koji je trenutačno naše najvrednije državno poduzeće. Moram priznati da mi je tu nešto jako sumnjivo čim je predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak tako ekspresno podržao Plenkovića.
Zašto više nitko ne spominje Inina naftna polja u Siriji čijom bi se monetizacijom sigurno mogla namaknuti dostatna sredstva za isplatu MOL-a. Bojim se da su ona već prepuštena nekim velikim igračima. Sve me ove podsjeća na sudbinu Ininih naftnih polja u Rusiji koja su prodana za kikiriki.
Stoga bi državni odvjetnik trebao oformiti tim koji će pratiti prodaju dijela HEP-a i kupnju Ine te tako pomoći premijeru Plenkoviću. Možda on ima najbolje namjere, ali se treba čuvati hijena koje su do sada itekako profitirale na hrvatskim “privatizacijama”.
>> Inu se isplati samo jeftino kupiti pa skupo i brzo prodati
