Ode sa scene još jedna zagrebačka ikona, s kojom je grad živio boreći se s njom i protiv nje. Kako je pokojni Milan Bandić vladao Zagrebom, tako je živući Zdravko Mamić vladao Dinamom – kao da su njihovi veleposjednici. Našlo bi se između njih i drugih podudarnosti koje i ne moraju biti slučajne. Nekako su istodobno počeli svoje velike karijere na početku stoljeća, istodobno su ih završili 20 godina kasnije, a obojica su ostala barem jednim okom u 19. stoljeću; imali su mnogo problema sa sudovima, sudovi s njima još i više, s time da zagrebački gradonačelnik nije doživio da mu pravosuđe potvrdi ili ukine optužnice. Dinamova gazdu nije izdalo zdravlje, to je sudbinska razlika među dvojicom moćnika iz hrvatske metropole, a izdali su ga, kako otkriva iz egzila, lažni prijatelji koje je skupo plaćao da mu ne budu neprijatelji. Podudarna im je i mentalna struktura: jedan se ponašao kao da je vlasnik glavnoga grada a drugi kao gazda glavnoga nogometnog kluba u glavnome gradu, a združeno su djelovali kao dobrotvorna zadruga!
Za razliku od Bandića, koji je naglo napustio ovaj svijet, Mamić stariji samo je oportunistički napustio zemlju, dok u novoj „prvoj domovini“ ne riješi zaostale probleme iz odnosa s Hrvatskom, u koju se uvijek kleo. U egzilu u BiH našao se u položaju davljenika koji nema više što izgubiti pri padu s položaja najmoćnijeg čovjeka hrvatskoga nogometa pa za sobom u provaliju povlači neke poznate likove iz javnoga života. Kako izgleda, sami su se dali povući, točnije, uvući u njegove igre. Častio je čovjek nekoliko sudaca iz samog pravosudnog vrha da mu, kad ustreba, drže štangu da ne padne a nisu mu pružili ni pojas za spašavanje kad se utapao. Pamti Mamić da su ga gurnuli na močvarno dno, pa im s puta u zatvor vraća milo za drago; i s imenima i prezimenima, datumima i mjestima bančenja, čak i slikama, raznosi okolo otužnu priču o jeftinoj pravosudnoj tarifi. Ako je to istina o pravosuđu, onda suci koji tamo ne spadaju moraju prvi ustati protiv nje, da sebi osvjetlaju obraz. Struka je na potezu, prije nego politika. Ako je Mamić sve zakuhao, treba li bježati od problema koje on detektira, samo zato da se njemu ne bi davalo za pravo? Ispada da mu je to prva velika kriva investicija od koje nije izvukao nikakve dividende. S osjećajem prevarenosti ili pokvarenosti, ili samo s dobrom glumom, udario je po sucima; a oni su mu se, gleda li se objektivno, dobro namjestili; kad ga njegovi legionari nisu spasili zatvora, stvorio im je pravi belaj, što bi rekli u njegovoj „prvoj domovini“, utapajući u močvaru korupcije suce koji su ga sudili i osudili (a on ih, navodno, plaćao da ga ne osude).
>> VIDEO Zdravko Mamić o sucima
Nije Mamić u BiH postao kadija da tuži i sudi, ali se prometnuo u štićenika tamošnjih vlasti i u zviždača koji svira hrvatskome sudstvu toliko penala da bi i VAR tehnologija imala vraškog posla da naknadno odredi tko je počinio prekršaj i na kojem mjestu. Sve ne može završiti Mamićevim odlaskom u zatvor; nešto će se i suce (i pravosudni sustav) pitati o toj javnoj sramoti. Stariji brat Mamić na lošem je glasu da ima dugi jezik, da bi se uzimalo zdravo za gotovo sve što kaže. Ovako, u sasvim sirovu stanju, Mamićeva optužba može se korisno upotrijebiti samo na jedan način – da potakne sve vlasti, uključivo i pravosudnu, ili počev od nje, da dublje preispitaju moralni sklop na kojem počiva hrvatsko pravosuđe i, šire, hrvatsko društvo. Još jedna šutnja i ravnodušnost ugrozili bi teže moral nacije od najgorih istina (ako su stvarno teške, kako se na prvi pogled čini). To što je Mamić izgovorio strašno je i šokantno svakome tko još vjeruje da u Hrvatskoj sve nije izgubljeno i da institucije ipak rade svoj posao; ako bi se njegove optužbe odšutjele još pet mjeseci, bila bi to Mamićeva pobjeda iz zatvora i moralni poraz slobodnoga društva. Najprije valja ustanoviti što je istina, a onda se suočiti s njome: nije Zdravko Mamić toliko važan, iako bi on to htio biti, da se po njemu ravna vozni red u državi. Sud je njega pravomoćno osudio, i sa te strane o presudi ne bi trebalo raspravljati, da su suci zadržali potrebnu distancu i da se, izgleda tako, nisu dali, iz hedonističkih ili drugih razloga, naivno uvući u njegovu mrežu. Dalje je to najprije stvar pravosuđa. Na toj crti prestaje svaki kompromis.
Nije Mamić presudio sucima koji su njega osudili; nema on za to nikakav legitimitet. Ali, on ih optužuje da su se, ovako ili onako, dali potkupiti dok su vodili proces protiv njega. U pitanje dolazi, dakle, sama deontologija sudstva: jesu li suci neovisni dok presuđuju? Na poljuljani autoritet sudaca takve optužbe i iz usta Zdravka Mamića dođu kao grom u koprivu da bi se mogle apsolvirati s odgovorom „nemam komentara“. Nije prvi put da stariji Mamić svašta govori; svašta je govorio i dok je bio na slobodi, kao antijunak našeg doba. Imao je slavu i novac s kojima se nije uvijek mogao nositi a da ne zapadne u euforiju, predvorje svake salonske pogreške. Klub koji je vodio malo kao menadžer, malo kao feudalac, bio je uspješan, ne samo u hrvatskim relacijama, gledaju li se tablice i stanje na računu u posljednjih 15-ak godina. Da nije bilo njegove malenkosti, možda bi i Dinamo na siromašnom tržištu zadesila sudbina posrnula rivala iz Splita. Sporne su bile njegove metode upravljanja; one su ga, u konačnici, odvele u zatvor, s mirnijim bratom Zoranom i s par drugih suradnika, koji su mu nesebično pomagali. Njemu je napad služio kao najbolja obrana i kad je uživao zaštitu državnih suverena.
>> VIDEO Zdravko Mamić o svastici na Poljudu
Izazivajući na dvoboj nekoliko sudaca, Mamić kreće sa slabijih pozicija: sam priznaje da je sudjelovao u korupciji, što je kažnjivo, a tek treba dokazati da je imao partnere (koji bi to nijekali i da nisu pravnici). Ne mogu naši suci rješavati stvari po sistemu pranja ruku; stvorit će kod ljudi osjećaj da se nečega boje. Državne institucije, kad mogu provjeravati anonimne pritužbe, mogu provjeriti i javno priznanje o davanju mita. Ili Mamić lažno kleveće, pa je to njegov problem i problem njegovih žrtava, ili je kupovao sve oko sebe pa to otkriva koliko su napukli stupovi pravne države, pa je to problem svih ostalih državljana i države koja ih predstavlja. U svakom slučaju, njegova vika u oproštajnom javnom nastupu ne bi se smjela pripisati ekstravaganciji tipa koji gubi publiku pa koristi scenu da bude u prvom planu. Ni oni kojima Zdravko Mamić nije drag ne mogu reći da nije inteligentan. Tehnički, Zdravko Mamić je odsad problem bosanskohercegovačkog pravosuđa; politički, on je teret hrvatske države. Moguće je da je dobro procijenio da mu u „prvoj domovini“ ne prijeti nikakva opasnost pa puca po hrvatskim sucima iz svih oružja, da obrani svoj lik i djelo, ili barem skrene pažnju od pravomoćne presude za izvlačenje novca iz voljenog kluba.
Ruku na srce, u Hrvatskoj i nije neka posebna kletva da se nekoga optuži za korupciju; takva vještina razvila se u godinama tolerancije kao nacionalni sport, u kojem sudjeluje lijepi broj Hrvata, neki profesionalno, neki samo rekreativno, a svi iz interesa. Mamić se hvali da je pola stoljeća proveo u Dinamu, i da je za to vrijeme priskrbio državi bagatelu od nekoliko stotina milijuna eura, ili i više, na ime poreza od prodaje zlatnih nogu. Prvi je u Hrvatskoj shvatio da je sport postao novac. Koliko je njemu ostajalo, to je bio predmet prvoga spora između njega i države (drugi je u tijeku). Imale su i druge države slične sporove, stradavale su i veće ličnosti od Zdravka i Zorana Mamića, i veći klubovi od Dinama, a nisu stradavale ni države ni nogomet. U nas će čvrstina ovisiti i o tome hoće li Šuker i društvo prekinuti vezu s Međugorjem, kako će bez Mamićeve pomoći preživjeti klub i što će doživjeti njegovi bogati „suučesnici“, kad im završi karijera. Ako Mamićeve slike nisu vješta fotomontaža, nekoliko sudaca su karikaturalni dokaz o nedostatku svijesti. Siromašne zemlje stradavaju od „novih bogataša“; a politika uredno potpomaže da od glave riba smrdi. U nas taj nesklad ne kreće od najvažnije sporedne stvari na svijetu, niti njome završava; gramzivost zadire i u visoke sfere same države. Bez sposobnog i neovisnog pravosuđa ništa se neće promijeniti, svim deklaracijama usprkos.
>> VIDEO Zdravko Mamić o Luki Modriću i Dejanu Lovrenu
Zanemariti treba da osuđeni Zdravko Mamić optužuje pravosuđe, možda i iz osvetničkih pobuda; treba analizirati i ispitati njegove optužbe. Njegov kredibilitet u javnosti nije porastao time što ga sud šalje u zatvor, ni što bi on u zatvor poslao suce koji su ga osudili. Ne može osuđenik suditi pravosuđu, ali može – toga smo svjedoci – izvesti pred ogledalo suce koji su ga osudili, da sami vide vlastitu sliku. Ako su autentične fotografije druženja sudaca s optuženikom kojem sude, to je alarm za uzbunu, ne da se pravosuđe (s)ruši, nego da se spasi od sumnji koje će zbog takvih sramota i dalje rasti, ne povuku li se jaki potezi da se pravosuđe odvoji od onih koji ga kompromitiraju. Od Mamića može početi raščišćavanje u sudstvu. Nisu nevažni ljudi o kojima se radi, njih treba braniti da se obrani pravosuđe od optužbi da je leglo korupcije. Važnije je da se nešto pokrene, da ljudi ne vjeruju kad im netko kaže da je predsjedniku Vrhovnoga suda nosio torbu novca i da je najvažniji sudac u zemlji „kriminalac“ i „varalica“. Čak da to govori kriminalac i varalica, pred tolikom zainteresiranom publikom šutnja nije najbolji odgovor. Nije se Zdravko Mamić morao pozivati na Zorana Milanovića pa da se vidi da obojica ne žele Đuru Sessu na čelu Vrhovnoga suda, iz sasvim suprotnih razloga, jasno. Mamiću, očigledno, zato što ga je osudio, a Milanoviću, vjerojatno, zbog toga kako je sudio.
Milanovićeva tvrdoglavost sad se pokazuje u drugome svjetlu; nije isto da li šef države griješi u proceduri kad izravno predlaže „svoga“ kandidata za predsjednika Vrhovnoga suda, ili griješe njegovi oponenti kad na račun procedure izbjegavaju izjašnjenje o meritumu stvari. A to znači o stanju u pravosuđu: kako vratiti povjerenje u pravosuđe, pa i s novim kadrovima koji će ga rasteretiti hipoteka. Jednom treba biti načistu: suci presuđuju sebi svaki put kad sude drugima. Hrvatsko pravosuđe nije na dobrom glasu da mu i Mamićeve optužbe ne bi škodile i prije nego što se provjere, dokažu ili odbace. Ljudi su tako narogušeni da iza svakog dima vide vatru. Najgore bi bilo da sve ostane na sumnjama. Prozvani se suci blago brane, s obzirom na težinu inkriminacija; psiholozi bi mogli reći bolje na koji se sve način izražava panika. Jer, Mamić je izazvao novu sumnju u javnosti, vjerojatno više od šoka među sucima: udario je Sessu i još nekoliko osječkih sudaca ispod pojasa, a pravosuđu bacio rukavicu u lice, da bi se moglo ikome gledati kroz prste, u ime mira u kući. Nema te zajedničke kuće u kojoj pod istim krovom mogu biti akteri korupcije, s jedne i s druge strane, a u dvorištu ostali građani koji promatraju što se i njima događa.
Možda je više nego ikada prilika – a i potreba – da se skine stigma s tihe većine sudaca koji savjesno obavljaju svoj posao a nose znak kolektivne krivnje, i da se počne mijenjati negativna percepcija, na što se površno i pogrešno svodi stanje u našem vrlom sudstvu. U javnosti je stvorena slika da su svi suci korumpirani; profesiju se neće osloboditi takve stigme ako se do kraja ne istraži s kime su sve tikve sadili prvi sudac u Hrvatskoj i najviši suci iz Osijeka. U ime opravdane osjetljivosti cijeloga ceha na prozivanja za korupciju, valja izvesti načistac konkretne slučajeve, da ne ostanu pod tepihom po kojem svi hodaju. Kad se već, iz svojih interesa, ponudio kao partner da otkrije koga je sve častio, gdje i kada, nema razloga da se ne utvrdi istina. Ne počiva pravosuđe na jednoj ličnosti, ni na Đuri Sessi, ni na Zdravku Mamiću, ni na Zlati Đurđević. Miješaju se u njemu problemi nasljedstva i propusti kadroviranja, slabosti politike i neiskustvo države, nerazvijenost društva i nezainteresiranost elita. Nije Zdravko Mamić izveo pravosuđe na optuženičku klupu; niti on to može, niti to naši suci zaslužuju. Prozvao je nekoliko sudaca sa samog vrha pravosudne hijerarhije da nisu pošteni u svome poslu. Ako to državne vlasti ne raščiste, sudstvo ne može otpočeti toliko najavljivanu obnovu, koja ima dva podjednako važna dijela: jedno je profesionalnost, a drugo je moralnost. Valja očekivati da će pravosuđe i dalje biti pod povećalom, da će mu se više tražiti slabosti nego vrline; ne mora biti loše da radi pod nadzorom, ali loše je što radi pod pritiskom. Možda će se i hrvatsko sudstvo, ne samo nogomet, dijeliti na doba prije i poslije braće Mamić. Ovisi o tome kako će zatvoriti svoje probleme.
Sve ove presude u slucaju Mamic bi trebale biti ponistene i postupak ponovljen, i to u Zagrebu a ne u Osijeku. Ako se dokaze samo dio onoga o cemu Mamic govori, te presude nisu vrijedne papira na kojem su napisane. Kakve su to presude koje donose kriminalci mnogo veci od navodnih kriminalaca kojima oni sude?