Isplata COVID dodatka za umirovljenike u svibnju nesumnjivo je, barem po izboru vremena u kojem će se isplatiti, predizborni potez. Očito je to, među ostalim, i iz činjenice da je riječ o nekih 600 milijuna kuna iz državnog proračuna za koje se država neće morati zaduživati niti se posebno pomučiti da bi našla izvore financiranja s obzirom na to da će nemali novac namijenjen ovoj populaciji ostati neutrošen jer je planiran u daleko većem iznosu nego što se u konačnici pokazalo potrebnim.
Prije svega, radi se o novcu za indeksaciju koja je, uglavnom zbog rasta plaća manjeg od očekivanog, na prosječnu mirovinu iznosila svega 13 kuna. Uz to, država se preračunala kada je procijenila da će nacionalnu mirovinu zatražiti dvadesetak tisuća građana. Pri zadnjoj isplati bilo je svega 4000 takvih mirovina pa je i tu ostao “višak novca”. Država je, dakle, komotno mogla COVID dodatak isplatiti i ranije, recimo o Uskrsu pa je jasno da se, bez obzira na to što o tome govorio premijer Plenković, ciljalo da to bude baš u periodu pred lokalne izbore.
To, međutim, nimalo ne umanjuje vrijednost ovog dodatka, koji će zasigurno puno značiti onima s najmanjim mirovinama i bez dodatnih prihoda kojima bi mogli popuniti kućni budžet. Šteta je samo što će on, kao i mnogi drugi potezi države u dobrom smjeru, imati znatno slabiji efekt zbog činjenice da država desetljećima izbjegava urediti neke stvari koje bi dovele do pravednije raspodjele socijalnih davanja.
I ovaj će dodatak, naime, u istom iznosu dobiti umirovljenici samci kao i oni čiji bračni drugovi primaju daleko izdašniju mirovinu. Jednako će dobiti oni bez ikakve imovine kao i oni koji uz malu mirovinu imaju i jedan ili dva stana za iznajmljivanje, od čega mogu dobro živjeti i bez pomoći države.
U Hrvatskoj jednostavno nikad nije bilo volje da se uvedu i zažive neki mehanizmi koji bi osigurali pravedniju raspodjelu poput imovinskog cenzusa ili barem dohodovnog cenzusa koji bi bio vezan uz obiteljske prilike. Ciljanim uplatama prema onima kojima doista najviše treba pomoć postiglo bi se daleko više nego raspodjelom po principu “svima jednako”. Takav pristup države onima koji imaju više u pravilu ne znači puno, a one kojima je doista potrebna sustavna pomoć trajno i beznadno ostavlja u siromaštvu.
Teško je do pravednosti dok god imamo mirovine za koje je desetljećima uplaćivano u fond i privilegirane "mirovine" koje se baziraju na ovom ili onom zakonu o pravima ove ili one grupacije. Dakle, ove druge treba prebaciti iz mirovinskog u socijalni sustav.