Našim imenima i našom zemljom ispiru usta i upisuju si bodove u svoje
bijedne političke karijere. Ma ne dolazi u obzir, ne preko mog imena –
ljutita je 72-godišnja Ankica Mrđa, koja je u Bužinima provela veći dio
života. Ljuti je, kaže, ponovno trgovanje zaselcima u dolini Dragonje i
slovenska inicijativa da se referendumom odluči u kojoj zemlji žele
živjeti stanovnici Mlina, Škudelina, Škrila i Bužina.
Raspišite si to u Deželi
– Što god da se dogodi i tko god dođe na vlast, mi ćemo samo morati
raditi, raditi i raditi – kaže Ankica koja, osim rada u polju i oko
kuće, svakodnevno razvozi unuke u školu u Buje. S njom se slaže
umirovljena učiteljica Palmira Brosol iz Kaštela.
– Nemaju Slovenci što dolaziti ovamo i pitati ni o kakvom referendumu.
Neka si ga raspisuju doma kod sebe u Deželi. Još malo pa ćemo svi biti
u Europi i neka onda dolaze i prolaze koliko hoće, ali dotad nek’ ne
trguju s nama – ljuti se Palmira. Oni su, složni su gotovo svi
stanovnici četiriju sela, “vajk tu i vajk Istrijani”. Ankicu i Palmiru,
a i njezina supruga Talijana, ljute inicijative o komisijama, sudovanju
i medijatorima. Čemu to, kažu, kada je riječ o nama, ljudima koji
živimo cijeli život u dolini.
– Mogu ih formirati i stotinu, ali ovo je Hrvatska – rezolutna je
Palmira. Neka im daju to malo mora, ako im baš treba – ali to je sve.
Ljuti me kad vidim ove klince carinike kojima sam predavala u školi i
kada mi se pušu na granici, s jedne i s druge strane. Dođe mi da mu dam
jedinicu iz vladanja. U središtu javnosti našla se i obitelj Pribac iz
Škudelina.
Vivian je škole završila u Hrvatskoj, a kako se bavi sportom, na
treninge karatea odlazi u Sloveniju. Cijeli život organiziran im je
tako da granicu prelaze kao ulicu. No, ljuti ih posezanje ortodoksnih
slovenskih političara za njihovim dvorištima.
– Ne trebaju dolaziti, ni pitati, niti raspisivati referendum jer mi se
na njega nećemo odazvati. Pun nam je nos toga da nas se stavlja u
središte spora s kojim mi nemamo veze – rezolutna je Vivian.
Ključ za njivu
– Ne osjećamo granice, makar imam ključ za rampu da bih došao do svoje
njive. Ljeti, kada su gužve na granici, traktorom idem uz kolone u
berbu bresaka – kaže Vivianin otac Roberto Pribac. On je inače
ljubitelj povijesti, pa je dobro proučio iz 1954. godine Slobodni
teritorij Trst (STT). – Još uvijek postoje kameni piketi koji su
dijelili zonu A i zonu B. Zašto se na to nitko ne pozove? – našalio se
tata Pribac.
Italije se sjeća i najstarija Škudelinka Ana Pribac, kojoj je 89
godina. Još je vitalna i dobro pamti vrijeme kad su djevojke iz tih
zaselaka na magarcu ili pješice tri dana u tjednu dva sata putovale do
Kopra. – Tamo smo šle na vporeto ki je partija za Trst. Šle smo po robu
kod bogatih gospodara, a kad smo tornivale, bija je pun robe koju smo
prale u moru i Dragonji i nosile im je čistu u Trst – sjeća se Ana.
Njoj je, kaže, svejedno kako će biti i tko će biti jer su joj to ionako
posljednje godine života.
STANOVNICI MLINA, ŠKUDELINA, BUŽINA I ŠKRILA LJUTITI NA POLITIČARE