Sekvenca iz privatnog života Hrvoja Vojkovića, neće ga stajati mjesta predsjednika Uprave Croatia osiguranja. Zasluge ovaj put ne idu na račun nikakve PR industrije, nikakvih medijskih savjetnika i tajnih posrednika između politike, medija i javnosti. Za Vojkovićev opstanak na toj atraktivnoj dužnosti, ovaj put zaslužno je zrnce razuma. Zrnce, aktivirano tamo gdje ga možda i ne očekujemo. U politici, često puta okrenutoj golom populizmu i podilaženju javnosti. I u medijima, za koje obično smatramo da su nepopravljivo zaraženi žutilom.
U aferi Vojković, kao bogomdanoj u ljetnoj sezoni, kad se na plažama gutaju štiva o atraktivnim i uspješnim muškarcima koji u opuštajućim ambijentima zabavljaju zanosne plavuše, upravo je ovaj duet okrznuta kredibiliteta uspio postaviti granicu između privatnog i javnog. Novinski su komentari listom osudili najave da bi Vojković mogao biti smijenjen zato što se na javnome mjestu možda previše opustio u ženskom društvu.
Njegova stranka HSLS tome je posvetila dobar dio svoga stranačkog skupa, isključivši iz članstva Vojkovićeva kolegu koji je fizički nasrnuo na fotoreportera da bi spriječio foto-dokaz toga romantičnog i po nekima kompromitirajućeg prizora. Ali kad je trebalo odlučiti što s Vojkovićem, liberali su valjda u zadnji trenutak shvatili kako ne bi bili dostojni toga naziva da osude člana stranke zbog ljubavne afere. Odluku su nespretno i nesretno prebacili Nadzornom odboru Croatia osiguranja. Kako je na čelu Croatijinih nadzornika ministar financija, odluka je indirektno prebačena Vladi i HDZ-u, odnosno dominirajućem koalicijskom partneru HSLS-a.
Ali i ta je ekipa shvatila, iako u naslovu ne nosi oznaku liberalne, da bi zbacivanjem Vojkovića zbog sekvence iz privatnog života najviše štete nanijela sebi samoj. Ministar financija Ivan Šuker glatko je otpilio ponudu da presudi Vojkoviću zbog ljetne romanse, rekavši da nadzorni odbor ne ulazi u to kako će se netko privatno ponašati, već da ga zanima samo poslovanje tvrtke.
Bila je to mala pobjeda zdravog razuma, ne i razlog za veliki trijumf. Pravo na privatnost obranjeno je u situaciji s više slojeva, o kojima bi se, bar u budućnosti, trebalo postaviti s jednakom principijelnošću.
Prvo, potpuno je neprihvatljivo da se o eventualnim poslovnim manama i propustima čelnika javne tvrtke govori tek u povodu jednog skandala iz privatne sfere. Drugo, ta je afera podsjetila političku javnost na još uvijek nejasnu crtu između dužnosti koje mogu pripasti političarima i onih koje moraju biti rezervirane za stručnjake. Zašto se čelna mjesta u državnim kompanijama moraju dijeliti između političkih stranaka, ako nije posrijedi izvlačnje novca za financiranje stranaka? Do kada će postojati te tajne stranačke kvote za raspodjelu funkcija u državnim tvrtkama, uz javno zaklinjanje u odvojenost politike i struke? Treće, sada se pokazalo da pristajanje političara na estradizaciju može biti dvosjekli mač. U jednom trenutku često pojavljivanje u medijima u kontekstu zabavnog života i hobija možda godi, ili čak koristi, a u drugom trenutku, status medijske zvijezde preokreće se u status medijske žrtve.
Ako je točno, kao što tvrde teoretičari, da je na djelu svjesno usmjeravanje pažnje javnosti na zabavu, skandale i potrošnju, mediji koji to rade u utrci za zaradom, nisu jedini krivci. Političari u toj opasnoj igri nisu posve nevini. I njima naime odgovara da se javnost bavi trivijalnostima i zabavom, a ne ozbiljnim temama. Dok i sami ne postanu žrtve toga prešutnoga komplota koji ne drži puno do istine, do prava na dostojanstvo, pa i prava na pogrešku.
