Mons. Jorge Ramos, svećenik koji je doveo Opus Dei u Zagreb prije 18 godina, napušta naš grad. Odlazi u Brazil, u novu službu. Ništa neobično u svećeničkom životu, koji po tome najviše sliči na vojnički, kada se po poslušnosti odlazi s jednoga mjesta na drugo, iz jednoga podneblja u neko sasvim suprotno. Opus Dei raširen je u 68 zemalja svijeta i mons. Ramos mogao je završiti u bilo kojoj od njih, baš kao što je prije 18 godina iz svojega Portugala došao k nama u Zagreb.
Sjećam se tih prvih njegovih dana u Zagrebu, kada je, okružen tek s nekoliko vjernih laika, pokrenuo djelovanje Opusa Dei u Hrvatskoj i odmah tražio susret s novinarima i medijima.
U Zagreb je poslan prema odluci prelature u Rimu, a na inicijativu kardinala Josipa Bozanića. Dakako, kada je došao znao je svega tek nekoliko riječi hrvatskog jezika, no već je za mjesec dana toliko napredovao da je počeo raditi ono što najviše voli – ispovijedati u zagrebačkoj katedrali. Od tada do danas, dan po dan, mjesec po mjesec, postao je jedan od najomiljenijih ispovjednika u Zagrebu i mnogi su vjernici dugo znali stajati u redu ispred njegove ispovjedaonice, čekajući da baš kod njega dođu na red za taj sakrament.
Jer su mnogi, naime, osjećali da upravo ondje, kod mons. Ramosa, mogu obaviti kvalitetnu ispovijed i da će im njegova blagost doći upravo kao melem na rane života. u dušobrižničkom ga je poslu odlikovala skromnost i poniznost. “Ispovjednik treba samo sjediti u crkvi u ispovjedaonici i vjernici će doći”, reći će skromno opisujući svoju zahtjevnu službu, potvrđujući često kako su mu se vjernici znali javiti i godinama kasnije sa svjedočanstvom da ih je ispovijed kod njega u cijelosti promijenila.
Ne volim pisati osobne stvari, ali bih kroz jednu anegdotu, zapravo, želio oslikati kakav je to ispovjednik bio. Znajući za njegov dar ispovjedi, jednoga sam dana, prolazeći kroz zagrebačku katedralu, primijetio da je ispred njegove ispovjedaonice svega četvero-petero ljudi. I odlučio sam stati u red i sam pristupiti tom velikom ispovjedniku, kako su ga ljudi nazivali. Neću prekršiti ispovjednu tajnu iz toga duhovnog razgovora, ako kažem da sam mu se požalio na preveliki stres, koji su uzrokovali životni problemi i dinamičan posao te tjeskobu koja me zbog toga silno pritiskala, a koja, zapravo, u svojoj biti može biti i svojevrstan izraz nevjere, jer ljudi vjere ne bi trebali biti tjeskobni, zar ne.
“Kojim se poslom bavite?”, upitao me kroz zamračeno okno naslonjenoga uha na nj. “Radim u novinama”, odgovorio sam, a on je otvorio prozorčić i rekao: “Darko, pa to ste vi, što niste rekli da ste to vi!” “Ama što bih govorio… došao sam po duhovni savjet kao i svatko drugi”, odgovorio sam mu i požalio se na tu silnu tjeskobu i rekao kako sam je odlučio riješiti strogim postom.“Ni slučajno sada postiti ako ste tjeskobni. Post bi vam tek povećao tjeskobu i nemir. Tijelo ne bi izdržalo post. Ne treba vama post, nego odmor”, rekao je mons. Ramos, a ta preporuka silno me razočarala i nikako mi nije odgovarala, jer sam baš tih dana htio krenuti u veliki post.
Dok sam izlazio iz katedrale, razmišljao sam pomalo ljutito: “Kakav je to veliki ispovjednik, kad mi je dao takav banalan savjet! Baš meni treba odmor, nema on pojma”. Nakon desetak dana sa suprugom sam otišao na jug Hrvatske, odsjeli u jednom samostanu koji prima turiste i njegov mir bio je očaravajući.
Nije prošlo ni dva dana boravka ondje, kada sam skočio iz kreveta s poslijepodnevnog odmora i uskliknuo: “Mons. Ramos bio je u pravu! Meni je trebao samo odmor! Ništa mi više nije, tjeskoba je nestala”! Promijenivši sredinu i usporivši ritam pronašao sam mir koji mi je bio potreban i potvrdilo mi se tada da je mons. Ramos doista veliki ispovjednik i da je iz riznice svoje duhovnosti dao na tisuće i tisuće duhovnih okrjepa i utjeha ljudima koji su strpljivo čekali u redu ispred njegova prozorčića.
A sve zahvaljujući duhu Opusa Dei koji zagovara posvećivanje i svetost čovjeka u njegovu svakodnevnu djelovanju. Što nema nikakve veze s famom tajanstvenosti i misterioznosti te organizacije koja je prati od objave romana “Da Vincijev kod”. Puke fikcije koja je zapljusnula svijet iste godine kada je mons. Ramos došao u Zagreb. I koja nema ama baš nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću Opusa Dei, kojega predstavljaju takvi svećenici kakav je mons. Ramos. Stoga mu Zagreb doista može biti zahvalan na svih 18 godina, koje mu je nesebično darovao.
Ima i drugih dobrih ispovjednika... Meni je rekao, da ne brine za mene.