Kad god plane kakav sukob na Bliskom istoku, gori Libanon. A nakon svakog požara u Libanonu se promijene broj i sastav stanovnika. Koliko danas ljudi živi u toj nekoć naprednoj državi koja je nazivana bliskoistočnom Švicarskom, a njezina metropola Bejrut levantskim Parizom, pouzdano ne zna nitko. Posljednji popis stanovništva proveden je davne 1932. dok je zemlja bila pod francuskom mandatnom upravom pod koju je potpala 1920. nakon više stoljeća života u Osmanskom Carstvu. Taj je popis pokazao da je u zemlji živjelo 793.246 stanovnika: 49,5 posto kršćana, 48,3 posto muslimana i 2,2 posto ostalih. Među kršćanima najbrojniji su bili maronitski katolici, a među muslimanima je bilo 46 posto sunita, 40 posto šijita i 14 posto Druza. Takva vjerska struktura bila je osnova onoga što je u političkoj teoriji poznato kao konfesionalna konsocijacijska demokracija – političko uređenje koje se temelji na vjerskim kvotama i podjeli vlasti među glavnim vjerskim zajednicama - koja je uspostavljena Nacionalnim paktom 1943. kojim je osnovana Prva Republika. Predsjednik države postao je maronit, predsjednik vlade sunit, a predsjednik parlamenta šijit. Mjesta u Nacionalnoj skupštini, kao i u velikim dijelovima državne administracije, podijeljena su u omjeru šest naprema pet u korist kršćana.
Desetljeća su prolazila, a u Libanonu nije bilo novih popisa stanovništva. Prema procjenama vjerskog sastava stanovništva iz 1943., 1951. i 1956., temeljni se odnos između kršćana i muslimana nije promijenio, kao što se nije bitno promijenio ni brojčani odnos među pojedinim \'\'sektama“ unutar njih. Libanonska vlada je 1970. provela istraživanje u 30.000 kućanstava, a to je bilo otprilike svako peto kućanstvo, o dobnoj i spolnoj strukturi, bračnom statusu, demografskoj, obrazovnoj i ekonomskoj distribuciji pojedinih dobnih i spolnih skupina, ali ne o i vjerskom sastavu stanovništva kao najvažnijem podatku. No iz prikupljenih podataka bilo je očito da se duboko mijenja vjerska struktura društva. Utvrđeno je da je najviši prirodni prirast bio među šijitima, što je upućivalo na to da su se promijenili brojčani odnosi između muslimanske i kršćanske zajednice, između šijita i sunita, ali i socijalni i kulturni profil zemlje uopće. Šijiti su, naime, najneobrazovanija, najsiromašnija i najtradicionalnija zajednica u zemlji. Vjerski sastav nije se, međutim, mijenjao samo zbog višeg nataliteta muslimana nego i zbog političkih zbivanja. Nakon kratkoga građanskog rata 1958. uslijedio je dugi i veliki građanski rat od 1975. do 1990. tijekom kojega je Libanon napustilo oko 800.000 ljudi, svaki četvrti stanovnik, a većinu su činili kršćani koji su se trajno iseljavali u Zapadnu Europu, ponajviše u Francusku. Uoči sklapanja mirovnog sporazuma iz Taifa 1990. i nastanka Druge Republike u Libanonu je živjelo dvije trećine muslimana, među kojima su najbrojniji bili šijiti. Danas ih je zacijelo još više.
Libanon kao primjer
Libanonski nacionalni pokret, većinska muslimanska ratna koalicija u sprezi s političkim organizacijama palestinskih prognanika i izbjeglica koji su u Libanonu stvorili \'\'državu u državi“, htjela je ratom promijeniti političko uređenje te okončati kršćansku političku, kulturnu i ekonomsku dominaciju. Kršćanska Libanonska fronta htjela je ukinuti palestinsku paradržavu u zemlji i zadržati kršćansku dominaciju, a ako to ne bude moguće, podijeliti zemlju. Obje su strane odustale od radikalnih ciljeva te je u Drugoj Republici obnovljena umanjena inačica konfesionalne konsocijacijske demokracije koja se nikad nije stabilizirala. A nije se stabilizirala i zato što više nije odgovarala vjerskoj strukturi zemlje pa je \'\'imperijalna“ muslimanska većina, a osobito njezini radikalni politički predstavnici poput Hezbolaha - primjera \'\'plivajućih“ granica između parlamentarne političke stranke i terorističke organizacije - ne prihvaćaju.
Popis stanovništva kritično je pitanje za vjerski, etnički ili rasno duboko podijeljena društva. On služi kao podloga za podjelu vlasti među različitim društvenim skupinama. Njegovi se rezultati doživljavaju kao pobjeda ili poraz pojedinih skupina: ona skupina koja bude imala više pripadnika nego na prethodnom popisu smatra se pobjednikom, a ona skupina u kojoj se broj članova smanjio smatra se gubitnikom. Kako su u etnički podijeljenim društvima i institucionalno-politički aranžmani zasnovani na brojčanim odnosima među etničkim zajednicama, promijenjena etnička slika rezultira i promjenom tih aranžmana, a to znači i odnosa moći u politici i društvu. Sva ta pravila vrijede i za Bosnu i Hercegovinu, koliko god se pojedini političari i znanstvenici iz Sarajeva upinjali dokazati kako je predstojeći listopadski popis stanovništva u toj zemlji, prvi nakon 1991. i svršetka rata, rutinski statistički postupak, nešto poput popisa stanovnika u Danskoj ili Finskoj.
Predstojeći popis stanovništva potvrdit će tri bitne stvari. Prvo, broj stanovnika Bosne i Hercegovine manji je nego 1991., a pogotovo je manji no što bi bio da nije bilo rata. Stotine tisuća ljudi napustile su tu zemlju prisilno i dragovoljno, u ratu i nakon njega, a napuštaju je i danas. Drugo, promijenio se vjerski i nacionalni sastav stanovništva. Muslimani su postali natpolovična većina, računajući sve one koji su muslimani vjerom, a koji će se nacionalno izjasniti kao Bošnjaci, Bosanci i Muslimani, ali i kao Romi, Albanci i dr. Upitno je, međutim, hoće li Bošnjaci nominalno postati natpolovična većina s obzirom na dramatičan proces nacionalne integracije koji proživljavaju kao tipična \'\'zakašnjela nacija“, a koji se očituje i u dvojbama o nacionalnom imenu. U knjizi \'\'Bošnjaci nakon socijalizma“ (2012.) Šaćir Filandra iscrpno opisuje tu dramu tijekom povijesti te konstatira da \'\'Bosanski Muslimani lahko prelaze s jednog kolektivnog imena na drugo, a zavisno od duha i potreba vremena, sve vrijeme čuvajući suštinu i poigravajući se s oblikom“ (str. 154). Budu li se i na listopadskom popisu \'\'poigravali“ s imenom, Bošnjaci bi formalno mogli izgubiti natpolovičnu većinu koju stvarno vjerojatno čine. Odatle potječe panika u bošnjačkim političkim krugovima koja, među ostalim, rezultira i primitivnim spotovima u kojima se bošnjački nacionalni identitet nastoji graditi nasuprot muslimanstvu (vjeri) i bosanstvu (državi) kao njegovim glavnim sastavnicama. Odatle potječe i nastojanje \'\'neutralnih“ znanstvenih krugova da se politički sustav zemlje redizajnira tako da u njemu neusporedivo veću moć dobiju „ostali“, među kojima bi najbrojniji mogli biti Bosanci kao \'\'četvrta nacija“.
Treće, nekadašnja \'\'tigrova koža“ pretvorila se etnički vrlo homogene teritorije unutar kojih su ostali samo poneki \'\'strani“ etnički džepovi, primjerice hrvatski u srednjoj i bošnjački u istočnoj Bosni. A unutar općeg procesa teritorijalne koncentracije – koji je tijekom rata bio uglavnom nasilan, a nakon rata uglavnom dragovoljan – bit će mnogo iznenađujućih podataka. Pokazat će se, primjerice, da je Sarajevo, koje u nekakvu političkom imaginariju slovi kao ogledan primjer multikulturalizma, etnički \'\'čišće“ od Mostara, a možda nije daleko ni od Banja Luke.
Hrvati u Sarajevu zanemarivi Tako je uoči početka nove školske godine predsjednik jedne srpske manjinske udruge izjavio da Srbi odustaju od zahtjeva da se u osnovne škole u Kantonu Sarajevo uvedu nacionalni predmeti jer u školama nema djece srpskog podrijetla ili im je broj toliko zanemariv da nema smisla uvoditi posebne programe. Kanton Sarajevo obuhvaća devet sarajevskih gradskih i prigradskih općina u kojima živi oko pola milijuna ljudi. A u samom gradu Sarajevu, u kojemu su Hrvati postali gotovo zanemariva društvena skupina, na stolac gradonačelnika zasjeo je Ivo Komšić kako bi emitirao lažnu sliku o etničkoj i kulturnoj naravi tog grada koja se vjerodostojnom čini samo ovdašnjim „ćevap turistima“ koji se svake godine stušte na \'\'Sarajevo film festival“ i slične priredbe odakle se prenemažu nad multikulturnim šarmom grada o kojemu pojma nemaju.
A kako stoje stvari s Hrvatima? Nikako, reklo bi se. Masovna ratna i poslijeratna emigracija vjerojatno je prepolovila tu zajednicu. Međunarodni stručnjaci procjenjuju da je u ratu od 1992. do 1995. oko 30 posto pripadnika hrvatske zajednice prognano ili izbjeglo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Mnogo ih je otišlo u razne zemlje Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, gdje nisu rado dočekivani ili su poslužili kao sredstvo demografskog inženjeringa. Tako su ih kanadske vlasti planski naseljavale u Quebeck kako bi makar malo neutralizirale prosecesionističku frankofonsku većinu, računajući valjda na to da su im se secesije zauvijek zgadile. CIA je procijenila da je 2000. u Bosni i Hercegovini bilo oko 14 posto Hrvata, tri-četiri posto manje nego prije rata, ali se ta procjena čini previše optimističnom iz perspektive onih koji žele da oni doista ostanu u toj zemlji i previše pesimističnom iz perspektive onih koji žele da zauvijek odu.
Normativno zaštićeni kao jedan od tri konstitutivna i ravnopravna naroda, Hrvati su stvarno izloženi majorizaciji u Federaciji u kojoj su Bošnjaci brojčano mnogo nadmoćniji. Ogledan je dokaz za to fatalni \'\'slučaj Komšić“, to jest činjenica da su Bošnjaci dva puta, 2006. i 2010. godine, izabrali svojim glasovima hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine te su u tom tijelu imali dva predstavnika koja su zastupala njihova politička uvjerenja, dok Hrvati nisu imali nijednoga. Čak su i takva eklatantna narušavanja ravnopravnosti neki hrvatski znanstvenici i političari pozdravljali. Igor Štiks je, primjerice, Komšićev izbor 2010. nazvao najpozitivnijom subverzijom dejtonskog sustava nakon svršetka rata. Vesna Pusić je njegov izbor 2006. proglasila dobrim znakom pozitivnih promjena u toj zemlji. Nije pritom važno što pojedinci osobno misle i kako se osjećaju, ali je važno da ne razumiju političke i društvene odnose u susjednoj zemlji i da to svoje nerazumijevanje pretaču u znanost i politiku. A udio Hrvatske u nestajanju jedne stare vjerske, etničke i kulturne zajednice, bosanskohercegovačkih Hrvata, što politikom činjenja u ratu što politikom nečinjenja u miru teško je izmjeriv.
>>Politička analiza: Što su hrvatske javne politike?
