Vlada RH donijela je 3. travnja odluku o ograničenom korištenju sredstava državnog proračuna. Obustavljaju se postupci javne nabave, osim onih koji su neophodni za obavljanje njihovih osnovnih poslova. Predviđene iznimke su naravno u vezi provedbe mjera za pomoć gospodarstvu, saniranje štete od potresa, ili u vezi borbe protiv epidemije.
Za sve ostale slučajeve, kada je to opravdano, javni naručitelji trebaju ishoditi prethodnu suglasnost ministra financija. Nije dan rok u kojemu će Ministarstvo financija razmatrati zahtjeve. Stoga Odluka stavlja sve javne naručitelje u situaciju u kojoj ne znaju mogu li i kako planirati svoje nabave, i to ni otvorene postupke, niti bagatelne nabave.
Razumljivo je da Vlada RH želi razmotriti pa i stopirati potrošnju jer će se u vremenima ispred nas u državnom proračunu dogoditi silno velik jaz. Prihodi države padaju strmoglavo, a rashodi se povećavaju jer država pokriva minimalne plaće stotina tisuća zaposlenika posrnulog gospodarstva. Ispred države su mnoge nepopularne, ali nužne odluke, kao što je masovno zaduživanje, smanjenje broja državnih i javnih službenika te zaposlenika javnih poduzeća, uz istodobno smanjivanje plaća preostalima. Jaz se neće moći drugačije popuniti.
Ono što se događa stopiranjem narudžbi od države koje proizlaze iz javnih nabava je da još jedan dio gospodarstva, a koji možda nije bio direktno pod utjecajem dosadašnjih mjera, isto ulazi u dubiozu. Zaustavljanje javne nabave direktno i momentalno ima utjecaj i zaustavljanja rada još jednog dijela poduzetnika koji posluju s državom.
Javna nabava čini preko 12% BDP-a. Godišnje se potpiše oko 15.000 ugovora o javnoj nabavi, dok ugovora iz bagatelne nabave ima barem 3 puta toliko. Ako zbrojimo da ministar financija mora odobriti zahtjeve prvo za pokretanje postupka, a onda i za donošenje Odluke o odabiru, prosječno bi ministar trebao tjedno razmatrati i odobravati više od 2.000 zahtjeva. Stoga je opravdano očekivati da će ova Odluka napraviti golem i dijelom nepotreban pritisak na Ministarstvo financija, usporiti te možda i blokirati sustav, što će za posljedicu imati slabije korištenje EU fondova i štete, kako za korisnike, tako i za Republiku Hrvatsku. Pritom je važno napomenuti kako se troškovi iz EU fondova u načelu 85% financiraju iz EU fondova, a samo 15% iz drugih izvora, najčešće državnog proračuna.
Teške su to odluke, konzistentne s vremenima koja su teška, ali ono što ova država zaista ne bi trebala raditi je stopirati EU projekte. Odluka Vlade o ograničenom korištenju sredstava državnog proračuna kojom se obustavljaju postupci javne nabave ima jako velik utjecaj na EU projekte. Naime većina EU projekata ima proračune iz kojih korisnici kupuju usluge, opremu i radove, ova Odluka direktno znači i zaustavljanje ili usporavanje projekata.
Odluka Vlade također postavlja upitnik i nad „javne pozive“, koje isto tako zabranjuje, osim u slučaju dozvole ministra financija. Nadamo se da Vlada može i sve „javne pozive“ financirane iz EU fondova također izuzeti iz primjene ove Odluke. Postoje naime najavljeni natječaji, za koje se prijavitelji pripremaju možda i godinama, u koje je uloženo već truda. EU fondovi ne smiju stati ni s davanjem odluka onima koji su svoje projekte prijavili i čekaju rezultat i/ili odluku o financiranju.
Odluka predviđa traženje dozvole ministra financija za provedbu postupaka javne nabave , ali i napominje u obrazloženju da je provedba EU projekata primjer opravdanog i obrazloženog razloga. Iz svih navedenih razloga čini se opravdanim EU projekte odmah izuzeti iz primjene Odluke. Potrebno je pritom naglasiti da su ulaganja kroz EU projekte po svojoj namjeni isključivo investicije koje i inače imaju cilj jačanje gospodarstva, a ne troškovi. Stoga neometani nastavak financiranja EU fondova predstavlja upravo ono što je Hrvatskoj potrebno da bi što prije izašla iz krize.
EU projekti koji su u tijeku imaju potpisane ugovore o dodjeli bespovratnih sredstava, odobrene planove nabava, a državna tijela nadziru provode li se ti postupci valjano mnogostruko jačom kontrolom nego kad bilo koji javni naručitelj kupuje bilo što iz svog redovnog proračuna. EU projekti, također, ne mogu se odgoditi, oni imaju svoje rokove, svoje ciljeve, a iza korisnika često je bop dug put koji su morali prolaziti da dobiju ugovore o dodjeli bespovratnih sredstava. Konačno, EU projekti doprinose i razvojnim ciljevima Republike Hrvatske, a na koje se ujedno Hrvatska obvezala međunarodnim sporazumima.
Smatram da je potrebno prepoznati da ulaganje dodatnih 15 lipa na 85 lipa koje daje Europska unija u ovoj situaciji ne predstavlja trošak, već investiciju za izlazak iz krize. Država bi trebala razmisliti o drugim izdacima koje financira 100% samostalno, a potencijalno preskupo ili nepotrebno. Vjerujemo da su EU projekti svijetla točka i da su upravo primjer aktivnosti, gospodarstva i života koji bi se morao neometano odvijati, na dobrobit svih.
