Subotnji HTV-ov dokumentarac Ljubavnici i luđaci nije samo potresna priča o nemjerljivoj osobnoj žrtvi Zvonka Bušića, ljubavi i idealima, nego ujedno i priča o Hrvatskoj. Jednako o nekadašnjoj, čijega se potonuća u povijesni zaborav Bušić strašio, ali i o današnjoj Hrvatskoj nastaloj i na Bušićevoj žrtvi za nju. Životi Zvonka i Julie Eden Bušić nisu bili samo njihovi nego i životi za Hrvatsku, protiv njezina nestanka u “bratstvu i jedinstvu”, u živome pijesku Titove Jugoslavije.
Premda već i sami životi Zvonka i Julie Bušić, koji imaju sve elemente grčke drame, zaslužuju da budu spominjani kao esencija ljubavi, samožrtve i nacionalnog idealizma, Bušići u zajedničkom hrvatskom pamćenju nemaju mjesto sukladno onome što su činili za Hrvatsku. O njima u Hrvatskoj nije napisana nijedna drama, nije snimljen nijedan igrani film!
U vremenu političkoga bezizlazja i hrvatskoga očaja nakon ‘71., Bušić i njegovi prijatelji kao krajnji čin, da bi upozorili ravnodušni svijet na hrvatsko nacionalno pitanje i represiju titoističkoga režima, čine nešto sasvim novo u borbi za hrvatsku samobitnost. Njihov upad u američki avion na relaciji New York – Chicago 1976. imao je samo jedan cilj: upozoriti da u Hrvatskoj postoji jugorepresija. Njihov tobožnji eksploziv oko pojasa bio je samo hinjen, bili su to tek leci koje su htjeli razasuti nad Parizom i Londonom da bi očajnički upozorili na zatiranje hrvatstva unutar Jugoslavije. No njihova namjera nije bila uperena protiv sigurnosti američkih putnika i nije sličila današnjim otmicama zrakoplova, ali je na koncu završila slučajnom smrću američkog policajca.
Doživotni zatvor Zvonku Bušiću i njegovoj Julie bio je drakonska kazna. Razdvojene svojim samoćama i zatvorskom tragedijom, spajali su ih prijateljstvo, poštovanje i ljubav. Nije prestala ni njihova ljubav prema Hrvatskoj. Dapače. Za dugih i turobnih zatvorskih godina (Julie je u zatvoru bila 13 godina) njihova je ljubav dobila zapravo mitsku i biblijsku dimenziju, teško shvatljivu današnjemu vremenu često lišenomu suosjećanja, poštovanja, ljubavi i idealizma.
Julie je postala suvremena Penelopa koja je svoga Odiseja čekala 32 godine. Bez nacionalnih ideala, ljubavi voljene žene te vjere da je slobodna Hrvatska jednoga dana ipak moguća, Bušićev bi zatvor sigurno bio samo dugogodišnja tjeskoba, ogorčenje i muka.
Nakon višegodišnjih molbi i bezuspješnih zalaganja predsjednika Franje Tuđmana i drugih hrvatskih političara za njegovu slobodu, Bušić je u Hrvatsku došao 2008. Politički rascijepljena pa i ravnodušna Hrvatska nije jednodušno dočekala njegovu slobodu. Dok ozareni domoljubi na zagrebačkom aerodromu nisu krili svoju radost, politički i medijski zlonamjernici nisu pak skrivali svoju netrpeljivost. Kao i obično u Hrvatskoj, u tome su prednjačili intelektualni i politički pigmeji koji su u javnosti etablirani kao arbitri onoga što bi se trebalo misliti.
Svi oni kojima je zadaća obezvređivati hrvatske veličine nastojali su i nastoje umanjiti i Bušićevu. Oprečni odnos prema Zvonku Bušiću zapravo i ne čudi. Taj je odnos posljedica one nikada razriješene traumatične podjele na djecu hrvatskih Hrvata i djecu jugoslavenskih Hrvata koju je tako lucidno i tako dojmljivo ostavio pokojni Krsto Papić u svojemu sjajnom filmu Priča iz Hrvatske.
Na kraju filma nekadašnji udbaš koji je organizirao ubojstvo sina čovjeka čiji se drugi sin ženi s kćeri toga udbaša postaje jednim od šefova hrvatske tajne policije, ali u duši ostaje udbaš. Njihov zajednički obiteljski Uskrs s turobnom atmosferom i prituljenom svečanošću u stvari je prava slika i današnje Hrvatske u kojoj je izostala pravda i nacionalna katarza.
Stoga će i nakon filma Ljubavnici i luđaci Zvonko Bušić za jedne i dalje biti “terorist” i “luđak” čija je žrtva bila uzaludna, a za druge nacionalni heroj čija je žrtva bila povijesna. Ni poslije stvaranja Hrvatske te dvije Hrvatske nisu postale jedna, a pitanje je hoće li ikada i postati!
Žalosno, a tako istinito.