I dalje velika većina nas živi u ovisnosti, odnosno iluziji o sigurnoj plaći. Kako je to zapisao Nassim Nicholas Taleb, autor i u nas sada znamenitog “Crnog labuda”, za njega je to, uz ovisnosti o heroinu i ugljikohidratima, za čovjeka najopasnija ovisnost. Na prvu, takva teza nema smisla, pa nije li lijepo živjeti u saznanju da će svakog tog i tog u mjesecu na račun sjesti novac koji isplaćuje poslodavac za neki ugovoreni rad? I doista tako jest, većina nas to zna. Isto kao što nas sve više zna da je dovoljan jedan nepredviđeni događaj da nas se iz te ovisnosti, koja izaziva melankoliju, snažno trgne.
I ta iluzija, kako nam kažu naše sugovornice, ponajveći je krivac za neodlučnost da se od nje odmaknemo prije negoli taj “crni labud” nastupi. Odnosno, da počnemo raditi za sebe. Maja Krejči, Tatjana Novak i Sanja Petek Mujačić bile su žene s dobrim karijerama u uglednim tvrtkama. A danas su same svoji poslodavci, neće reći poduzetnice, jer ne misle da taj pojam adekvatno opisuje svakoga tko krene u vlastiti posao.
– Čini se da ta riječ sada već ima i stanovite negativne konotacije. Nije to smisao, biti gazda, šef nekome, davati posao. Riječ je prije svega o tome da se bavite onime što želite u životu, to je pravi smisao, ne ganjanje profita, iako je novac, jasno, bitan. I vrijeme, sada ga konačno ima i za obitelj i za druge aktivnosti – kažu nam tri dame koje su nakon klasičnih korporativnih karijera odabrale vlastiti put.
Bojazan od neuspjeha sljedeća je prepreka u kretanju prema vlastitom poslu.
– I to je potpuno pogrešno. Jasno je da se može dogoditi da ono čime ste se željeli baviti ne da dovoljno rezultata da od toga možete živjeti. No zato ste i počeli raditi za sebe, kako biste u svakom trenutku mogli korigirati svoj put, odvesti priču prema nekom drugom rukavcu koji će uspjeti. Možda će to biti nekoliko skretanja, ali u nekom trenutku dođete do cilja – kažu.
Takvo svoje znanje i iskustvo sa svojim klijentima dijeli Sanja Petek Mujačić, koja je s nekoliko kolegica osnovala Startaparat, agenciju za savjetovanje u poslovanju koja danas ima urede u Zagrebu, Beču, Dubaiju i Johannesburgu. Prije toga Sanja je 11 godina bila direktorica i članica uprave naše poznate marketinške agencije Bruketa&Žinić, u oglašivačkoj industriji radila je ukupno 18 godina. Fokus je njezina Startaparata rad sa startupima, ali i afirmiranim tvrtkama u procesu transformacije.
Najjednostavnije bi bilo objasniti da takvim mladim tvrtkama pomaže da od ideje dođu do održivog poslovnog modela. To uključuje i jasnu procjenu – imate perspektivu ili nemate, ili se mijenjajte ili ostanite samo startup. To je ono što ćete možda čuti ako se odlučite od svoje ideje ili strasti napraviti posao. I kao savjetnicu uzmete Sanju.
Gdje je kompanijska kultura
– Zanimljivo je kod startup klijenata što ne postoji jedinstvena potreba ili pozicija. Ponekad je riječ o maloj operaciji, npr. samo o osnivaču koji ima dobru, razrađenu ideju i tek prvim koracima kreće na tržište. Zatim to mogu biti i veće startup tvrtke koje se, osim s tržišnim izazovima, susreću i s internim promjenama, snažnim organizacijskim rastom. Na primjer, naše suradnje kreću se od kreiranja brendova do komunikacijskih strategija i kampanja ili pripreme prezentacija za potencijalne investitore. Ideje i razrade razvojnih poslovnih planova često su dio suradnje. Zapravo, što i je drukčije nego u oglašivačkim agencijama, mi s klijentima sukreiramo njihov biznis, usluge i organizaciju. Radimo s pojedincima i na razvoju njihovih liderskih vještina. Ljudi i kompanijska kultura bitni su ne samo za velike sustave nego i za one koji brzo rastu i razvijaju se, a žele (i trebaju) sačuvati najvrednije elemente i pokretačku snagu svoje inicijalne kulture – objašnjava Sanja Petek Mujačić.
Doista, često nam se čini da naše tvrtke jedva da poznaju pojam kompanijske kulture. Uzusi ponašanja u svakodnevnom poslovanju unutar tvrtki često su naslijeđeni iz prošlih vremena. Ili ih se zanemaruje kao nedovoljno bitne.
– Hm, moj bi odgovor bio i da i ne. To je tema o kojoj se unazad dvije godine sve više razgovara u poslovnim krugovima te se polagano slijede trendovi i dobre prakse koje vidimo na stranim tržištima. Recimo, za uspješnu digitalnu transformaciju tvrtki postalo je jasno da nije bitna samo tehnologija ili novi organogrami i razrađeni procesi. Ključni su ljudi. Zaposlenici svih razina, od CEO-a do onog kojem je ovo prvi posao, stari, novi, pa čak i budući koje želite privući. Način na koji oni prihvaćaju i razumiju zašto je potrebno raditi na drukčiji način, mijenjati navike… potreban je pristanak s njihove strane da bi transformacije zaživjele.
Uglavnom, više nije dovoljno s vrha prenijeti poruku da se tvrtka mijenja, nego se pokušava u što ranijoj fazi motivirati i uključiti zaposlenike u proces, poticati otvorenu komunikaciju. Brojna istraživanja pokazuju da bez ovakvog pristupa 70 pa čak i 80 posto transformacija ne uspijeva – govori Sanja. Podsjetila nas je na jedan događaj koji je prije dvije godine snažno počeo mijenjati tržište rada.
Nažalost, to je vrijeme bilo doba velikog odljeva ljudi iz Hrvatske, kada se pokazalo da bi nam zbog toga moglo nestati radne snage. Slično je i sada, moguća nova velika kriza može izazvati novi poremećaj.
Valovi promjena
– Za svaku transformaciju, pa tako i onu korporativne i zaposleničke kulture, potreban je neki okidač, neka hitnost koja će menadžment natjerati na ubrzavanje i fokus na promjene. Uglavnom su to vanjski okidači. Prvi val koji je počeo prije dvije godine bio je vezan za velike promjene na tržištu rada, gdje su odjednom posloprimci počeli diktirati uvjete – što žele raditi, kako žele raditi, kakvo okruženje traže. Poslodavci su krenuli u borbu za kandidate, od kreiranja raznih benefita ili uređivanja ureda s ping-pong stolovima. Sada, nakon COVID-19, opet se javlja potreba da u neizvjesnim vremenima s nagovještajima krize kreirate što veću poslovnu otpornost, među ostalim i svojim ulaganjima u svoje ljude i kulturu – kaže Sanja.
Tatjana Novak desetak godina radila je u konzultantskoj kući Apsolon. Danas je suosnivačica i direktorica startupa Mardorado, u kojem je napravila digitalnu platformu od tri aplikacije za predškolske ustanove. Vrlo zanimljivo, jer još nismo izašli iz online škole.
– Mislim da je napravljen jedan dobar posao u vrlo kratko vrijeme u uvjetima kada niste imali praktički ništa. Online škola je uspjeh – misli Tatjana, čije se aplikacije iz projekta već testiraju u nekoliko predškolskih ustanova. Riječ je o aplikaciji za upravljanje predškolskom ustanovom, za komunikaciju roditelja i odgojitelja te za personalizaciju i kontinuiranu edukaciju roditelja predškolske djece.
– Projekt je prihvaćen dobro, čak i bolje nego što smo očekivali. I to je odlično, jer u svijetu se tehnologija primjenjuje i na znatno višim razinama. U Singapuru, primjerice, imate i aplikaciju za prepoznavanje djece pri dolasku u školu pa se na to ne gubi vrijeme. To i jest jedan smisao primjene tehnologije, da se oslobodi više vremena za ono zbog čega su djeca tamo, njihovo obrazovanje – kaže.
Projekt je sufinanciran iz Europske unije, Europskog fonda za regionalni razvoj, unatoč čestim mistifikacijama vezanima za dobivanje europskog novca, trebalo je šest mjeseci da se novac dobije i krene. Čini se da su i okolnosti malo išle na ruku, pandemija je školstvo dodatno približila tehnologiji. I inače je taj EdTech segment, primjena tehnologije u obrazovanju, u porastu u svijetu, taj se rast pandemijom, dakle, dodatno ubrzao.
– Tu bih navela više faktora. Prvo, online škola kod nas je uvedena brzo, silom prilika i bez duge pripreme. Drugo, koristi se više alata u nizu od kojih nijedan nije dobro središnje mjesto koje bi pomoglo školama i djeci u organizaciji. Naprotiv, koristi se više odvojenih kanala za koordinaciju unutar škole, za komunikaciju između nastavnika te za razmjenu informacija između nastavnika i učenika. Prezentacija sadržaja isto je u odvojenom programu. Naš je cilj objediniti većinu tih radnih procesa kako bi organizacija svima bila jednostavnija, objašnjava nam.
– Oduvijek sam osjećala da ću jednog dana pokrenuti vlastiti posao, no nisam znala kada će to biti i čime ću se točno baviti. No nakon što sam rodila drugu kćer, vrlo lako odlučila sam da je to prekretnica, odnosno pravi trenutak za novi početak. Gotovo godinu dana istraživala sam i razmišljala o raznim idejama, no nijedna nije zadovoljavala sve kriterije koje sam odredila. To je trebalo biti nešto što će ljudi voljeti koristiti, što će biti zabavno razvijati i prodavati, što nije previše kompleksno, a istodobno je inovativno, što može donijeti povrat u razdoblju od dvije godine i po meni ključno – što ću moći raditi s dobrim partnerom i timom. Naša je digitalna platforma sve to. Kažem naša, jer ključni je sastojak za odluku o pokretanju biznisa bilo uključivanje moga srednjoškolskog prijatelja Davora, koji je tech guru koji i najkompleksniju tehnologiju zna objasniti tako da ga razumije i malo dijete. S cijelim timom dijelim unutarnju želju za stvaranjem nečeg novog, prolazeći pritom kroz sve faze – od ideje, preko implementacije do tržišne provjere komercijalizacijom. Takav pristup omogućio je veću kreativnost, ali i mogućnost pogrešaka, što zadovoljava želju za slobodom s jedne strane i odgovornošću s druge – kaže Tatjana.
Tehnomobil je bila tvrtka poznata po izvrsnosti u sustavima zaštite. U toj tvrtki Maja Krejči bila je predsjednica uprave te nakon toga članica uprave zaštitarske tvrtke Securitas, a ima i iskustvo rada u Siemensu i Huaweiju. Došlo je vrijeme za vlastiti put, koji se opet tiče sigurnosti.
– Ljudi ne misle da im takvi sustavi trebaju sve dok im se nešto ne dogodi. Tada se odlučuju na nabavu takvih sustava. No svijest o tome raste, takva će rješenja biti sve traženija – kaže Maja, koja je osnovala startup Brombul u kojem se razvija Zuluhood, inovativna digitalna platforma za sigurnost doma s kojom se nada uspjehu i na globalnom tržištu.
– Zuluhood je potpuno nova, inovativna usluga i trenutačno u segmentu privatne zaštite nema usluge s kojom je možemo usporediti. Mogla bih eventualno povući paralelu s nekim platformama iz drugih industrija koje krajnjim korisnicima „na zahtjev“ putem mobilnih telefona pružaju usluge trećih strana, poput Airbnba, Ubera, Wolta. Zuluhood svojim korisnicima nudi usluge privatne zaštite „na zahtjev“ i putem mobilne aplikacije te je zaista riječ o novoj usluzi na globalnom tržištu. Zamislite da usluge zaštite vašeg doma možete ugovoriti i naručiti svojim mobilnim telefonom kada vam one zaista trebaju. Npr., u trenutku kad ste na putu, a muči vas je li sve u redu s vašom kućom ili stanom. Ili kad na vijestima čujete izvještaj o nevremenu ili učestalim krađama u mjestu u kojem imate nekretninu, a ne možete sami provjeriti je li sve u redu. I onda zamislite da baš u tom trenutku svojim telefonom možete naručiti usluge zaštitarske tvrtke koja odmah može poslati ljude na vašu lokaciju. Upravo to je Zuluhood – mobilna aplikacija i platforma koja pojednostavljuje korištenje zaštitarskih usluga i omogućuje korisnicima da dostupne usluge privatne zaštite koriste onda kada smatraju da im zaista trebaju. Uz zaštitarske usluge „na zahtjev“, Zuluhood donosi i mnogo drugih korisnih i inovativnih opcija za podizanje sigurnosti doma i omogućuje korisnicima da sigurnost definiraju na način koji im najbolje odgovara – objašnjava.
Želja za znanjem
Međutim, kada govorimo o zaštiti, uglavnom je percepcija opremljen zaštitar s oznakama neke od specijaliziranih tvrtki. Nekako se ta djelatnost ne spaja s damama. A Maja se na tom kompetitivnom tržištu natječe s novim rješenjem.
– Jednostavno sam osjetila da je vlastiti biznis smjer u kojem želim ići. Tijekom svoje dosadašnje poslovne karijere prošla sam nekoliko međunarodnih korporacija i privatnu tvrtku, koje su poslovale u različitim tržišnim sektorima: telekom i IT industriji te industriji tehničke i privatne zaštite. Svaka od tvrtki u kojima sam radila pružila mi je jedinstveno iskustvo i znanje koje danas mogu primijeniti u svom vlastitom biznisu. Posljednja velika tvrtka u kojoj sam radila, Securitas Hrvatska, uspješna je međunarodna organizacija u kojoj sam mnogo naučila o zaštitarskoj industriji i tržištu. Upravo to iskustvo pokrenulo je ideju o Zuluhoodu, što je pak dovelo do odluke da je vlastita tvrtka smjer u kojem želim ići – kaže.
Stereotipi je nikada nisu previše zanimali.
– Mislim da je za uspjeh u karijeri puno bitnija želja za znanjem i sposobnost učenja te fokus i odlučnost. Upravo zato nije mi bilo nimalo neobično nastaviti i svoj privatni biznis u ovoj industriji. Jednostavno sam uočila nedostatak na tržištu, potrebu korisnika koja s trenutačnim uslugama nije i ne može biti ispunjena te vjerovala da imam dovoljno znanja i poslovnog iskustva da svoju ideju mogu pretvoriti u novu i uspješnu tržišnu uslugu – kaže Maja Krejči.
Jesam li ja lud (jesam potvrđeno) ili u zadnjih par godina samo rastu firme koje daju ideje, iskustva, prodaju pamet, reklame i nadasve nezaboravljeni menagement. Proizvodnje nigdje a oni rastu i sve gore navedeno daju firmama koje proizvode i krpaju kraj s krajem s nakupcima i prekupcima i još njih kao plačaju.