Gleda li se po količini novca koju pojedinac izdvaja u državnu
blagajnu, vozač je "ovca" koju je najisplativije šišati. Plaća sva
moguća davanja državi prilikom kupnje auta, kod svake registracije, pa
svaki put kad toči gorivo, kad plaća cestarinu... A što kad na cesti za
koju toliko izdvaja naleti na odronjeni kamen i uništi automobil,
mukotrpno (ot)plaćen ili još uvijek opterećen kreditom? Šuti i plati
(popravak), rekao bi narod. Ne mora, međutim, biti tako!
Za kamen na cesti što su mnogi od nas zatekli putujući za uskrsne
blagdane odgovorni su cestari, odnosno poduzeće koje na
konkretnom području održava prometnice. Većinom su to tvrtke u
vlasništvu države, županije ili grada te se financiraju iz proračuna.
Onog istog koji pune građani vozači.
Svaka cesta nekome "pripada" i to poduzeće treba tužiti nađe li se
odronjeni kamen na udaru vozila. Klasične fraze poput "neprilagođene
brzine" ovdje ne stoje. Ako vozite i dopuštenom brzinom, često kamen ne
možete uočiti na vrijeme. Takvi se postupci na sudu gotovo u pravilu
dobivaju, a trošak odvjetnika ne mora se ispriječiti kao problem jer
mnogi pristaju na postotak od iznosa koji za klijenta isposluju.
Ovo nije hajka na cestare. Dapače, tužbama ih vozači mogu potaknuti da
postave zaštitne mreže na opasne lokacije. Primjerice, potez od Gračaca
prema Kninu spominje se svakog proljeća, za ljetnih kiša, ili
zimi kad god vode ponovno počnu podrivati tlo pa se kamene
gromade nađu na cesti. Kamenje je i sada tamo. Valjalo bi napokon
postaviti zaštitnu mrežu jeftinija je od plaćanja popravaka na
automobilima.
RIJEČ - DVIJE
