Kolona ljudi koja je danas na zagrebačkom groblju Miroševac željela proći uz odar ubijenog Paula, njegove majke Maje i tete Josipe, kao i njihovih roditelja Filjke i Dragomira bila je ogromna.
Paulov otac Sandro, koji je na posljednji ispraćaj svog sina doputovao iz Njemačke, kao i još nekoliko članova šire obitelji Tojagić očiju crvenih od plača stajali su uz lijesove svoje djece, teta, bratića, sestrični, nećaka... Neki od njih su se tresli dok su drugi jecali, a od suza se nisu mogli suzdržati niti brojni ožalošćeni prijatelji i poznanici koji bi im izražavali sućut.
Posebno je teško bilo gledati njihove reakcije kada bi došli do Paulovog odra ukrašenog velikim bijelim ružama. Iako bi se svojski trudili ostati dostojanstveni i donekle sakriti emocije pružajući ruku sućuti najužoj obitelji, gotovo nitko nije uspijevao zaustaviti suze koje bi im se slijevale niz lice.
Na samom početku pogreba Filjkinoj sestri Nini je i pozlilo te je nakratko izgubila svijest, a nekoliko ljudi priskočilo joj je u pomoć kako ne bi pala na pod. Ubrzo su donijeli i plastični stolac na koji su ju posjeli, kao i boce s vodom. Nedugo zatim stiglo je i vozilo Hitne pomoći, a ubrzo su počeli iznositi lijesove, najprije onaj bijeli, malog Paula, potom njegovog djeda Dragomira, pa bake Filjke, njegove majke Maje, i na kraju Majine sestre Josipe, koji je, bas kao i Paulov, bio bijel.
Najveći jecaji iz gomile su se oteli u trenutku kad su iznosili Dragomirov lijes, oko kojeg su cijelo vrijeme u uniformama stajali i pripadnici Hrvatske vojske, njih petorica. Nakon molitve, uz taktove poznate duhovne pjesme “Oči u oči” kolona ljudi krenula je prema grobovima.
Svi oni pognute glave šutke su pratili lijesove s tijelima sve do trenutka dok ih uz zvukove pjesama “Milost” Johna Newtona te “Ima jedna duga cesta”, “Da te mogu pismom zvati”, “Krist na žalu” i “Moj lipi anđele” Olivera Dragojevića nisu krenuli polagati u zemlju. Počasni pozdrav odala je i počasna straža pucajući u zrak iz pušaka.
Članovi rodbine dugo su bez riječi ostali stajati pred rakom i gledati u nju, da bi na kraju, držeći se za ruke, na Paulov lijes bacili po jednu bijelu ružu. Nakon toga ljudi su se krenuli razilaziti, gotovo u isto vrijeme kada je na drugom zagrebačkom groblju, Mirogoju, počeo posljednji ispraćaj Davora Paušaka, partnera ubijene Josipe kojemu je Igor Nađ presudio samo zato jer se tada slučajno zatekao u kući strave na Kajzerici.
U trenutku kada je njegov lijes spušten u raku završena je jedna od najtužnijih i najstravičnijih epizoda nasilja otkako je samostalne Hrvatske, ali i dalje ostaje vidjeti koji je motiv nagnao Igora Nađa da počini taj suludi pokolj.
najbolje bi bilo kad bi neko pogodija Krsko, pa cili oni nuklearni otpad posa kroz Savu pa zavrsija po kajkafiji i Slavoniji... Panonija se triba kupat u radioaktivnijem cesticama da bi uspili ozdrzavit. pa vidite vi kako je to bolestan svit... samo radioaktivnost ih moze izlijecit.