Odvjetnik Siniša Pavlović, zastupnik Gizele Đureković u njemačkom postupku u kojem su Josip Perković i Zdravko Mustač kao čelnici bivših jugoslavenskih službi sigurnosti nepravomoćno osuđeni na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u od države organiziranoj likvidaciji po ondašnji režim nepoćudnog Stjepana Đurekovića 1983. godine, iznio je u Večernjakovom Obzoru mnogobrojne prepreke s kojima se suočio u Hrvatskom državnom arhivu tražeći dokaze.
Potom je o tomu svoje stavove u intervjuu Večernjem listu iznio dr. sc. Dražen Kušen, predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva, ravnatelj Državnog arhiva u Osijeku i član Povjerenstva Ministarstva kulture koji uz Mostov prijedlog izmjena Zakona o arhivskom gradivu i arhivima radi na novome prijedlogu tog zakona. Na taj intervju odvjetnik Pavlović poslao nam je reagiranje koje objavljujemo u cijelosti:
"U svojim opširnim opservacijama o otvaranju arhivskog gradiva nastalog u razdoblju od 1945. do 1990. godine, dr. Dražen Kušen, sustavno i ne slučajno, zaobilazi ključne aspekte problema.
Prema dr. Kušenu, za probleme pristupu gradivu krivi su svi uključeni čimbenici osim ravnatelja i djelatnika arhiva. Ima u toj priči svega: loših propisa, nedostatka resursa, neukrotivih stvaratelja gradiva, zlih političara, razmaženih korisnika i dobrih ali nemoćnih arhivista.
Ipak, čini se da dr. Kušen ima najviše problema s mojim izjavama jer javnosti namećem lažnu paradigmu utemeljenu na neumjesnim tvrdnjama, diletantizmu i parcijalnom pristupu. Neću ponavljati što sam rekao (i) u Obzoru od 25. veljače 2017. jer je članak dostupan na portalu Večernji.hr. Iza izrečenog i dalje stojim, ali sam nakon Kušenovih izjava uvjeren da je stanje i gore nego što sam ga opisao. Zato ću pokušati skicirati nekoliko dodatnih tema za raspravu.
Hrvatski sabor uvrstio je u dnevni red prijedlog Mosta nezavisnih lista za izmjene važećeg arhivskog zakona s tekstom zakona, a Ministarstvo kulture najavilo je novi (cjeloviti) zakon koji bi po planu trebao biti donesen do kraja rujna ove godine.
Činjenica da su arhivi predmet dvije istovremene legislativne inicijative, još k tome obje iz redova vladajuće političke koalicije, ukazuje da raspravu nije moguće svesti, kako to čini dr. Kušen, na razinu problematičnog odnosa državne administracije i pretjerano osjetljivih „potrošača“ birokratskih usluga.
Ministarstvo je, tek nakon inicijative Mosta, formiralo stručno povjerenstvo sastavljeno od deset arhivista i državnog tajnika ministarstva. Usput, novi zakon o arhivima, pod raznim imenima, ministarstvo već godinama prebacuje iz jednog u drugi godišnji plan zakonodavnih aktivnosti.
Zato ni sastav povjerenstva ne traži neko posebno objašnjenje. Od formiranja povjerenstvo prošlo je tek dva mjeseca, povjerenstvo je već održalo jednu cijelu sjednicu na kojoj je prezentaciju važećeg zakona održao jedan od članova i prezentacija je upućena arhivističkoj bazi na očitovanje.
S obzirom na dosadašnja iskustva s fantomskim zakonom o arhivima u režiji Ministarstva kulture i činjenicu da vrijeme u arhivima stoji, optimizam se nameće sam od sebe. Sa sigurnošću se može očekivati da ćemo barem teze za novi zakon saznati već za godinu-dvije.
O legislativnim potencijalima arhivista ponešto govori i prijedlog izmjena zakona koji su 2014. godine (praktički maloprije, po arhivskom vremenu) arhivisti okupljeni u Hrvatskom arhivističkom društvu uputili ministarstvu i objavili na svojim mrežnim stranicama.
Autor fotografije: Goran Stanzl/PIXSELL
O tome da potencijala definitivno imaju govori i važeći Pravilnik o korištenju arhivskog gradiva, koji oduzima korisnicima i ono malo prava propisanih lošim zakonom, uvodi protuzakonita tijela te daje ravnateljima arhiva pravo određivanja harača za korištenje arhivskog gradiva.
Govori puno i „pravilnik“ koji uređuje pristup osobnim dosjeima Udbe, a kojim se čak i onima koje je Udba proganjala, maltretirala, tukla i pokušavala ubiti na svaki način uskraćuje pravo ne samo kopirati već i govoriti o onome što piše u njihovim osobnim dosjeima. Sve to, kao i danas, pisala su neka stručna povjerenstva.
Zalaganje za izlazak arhivista iz položaja između čekića (politike) i nakovnja (korisnika), u koji su se sami doveli, na način da se arhivistima zakonom i propisima praktički oduzme odlučivanje o dostupnosti arhivskog gradiva nije ništa drugo nego pokušaj legalizacije postojeće prakse s „nezgodnim“ gradivom i, svjesno ili ne, arhiviste svodi na skladištare starog papira koji taj papir izdaju korisnicima temeljem naloga više razine vlasti.
Rješenje je, suprotno tome, u punim ovlastima arhivista za odlučivanje, ali isključivo temeljem kvalitetnih propisa i bez utjecaja sa strane.
Na kraju, dirljiva je iskrena briga dijela hrvatske javnosti za zaštitu osobnih podataka profesionalnih progonitelja, njihovih suradnika i špiclova, pa i nikada (o)suđenih počinitelja najtežih kaznenih djela.
Mantra o zaštiti osobnih podataka, tobože radi pravila EU, a stvarno suprotno svim pravilima EU o zaštiti privatnosti u arhivskoj djelatnosti, nova je magla koja se nadvila nad arhive i pretendira da zamijeni maglu navodne zaštite nacionalnih interesa koja se jednostavno potrošila."
Siniša Pavlović
>> Već deset godina ne daju mi pristup arhivskoj građi SKH
>> Božo Petrov: Objavit ćemo sve komunističke dosjee
Divim se i čestitam Vam na vremenu i trudu koji ste uložoli kao odvjetnik gospođe Gizele Đureković da se duo Mustač-Perković konačno smjesti onamo gdje su odavno trebali biti, iza brave ali u Hrvatskoj. Obzirom da je Hrvatska još uvijek premrežena komunjarama i udbašima, niti se malo ne čudim na klipove koje su Vam bacali pod noge, a Premijer i Ninočka vjeruju da su svi Hrvati na njihovom inteelektualnom nivou i političkih stavova, pa nam serviraju neki novi zakon o arhivi. Da se normalan čovjek pobljuje od muke, kada vidi na koji mlin ovaj dvojac tjera vodu.