Subota 2. siječnja
KOJIM ĆE SRPSKIM JEZIKOM REDATELJ PREDAVATI STUDENTIMA
Posljednji su tjedni obilovali solidariziranjem sa srpskim nastavnikom iz Darde Milom Novakovićem koji je u školi dobio otkaz jer se u predavanjima služio srpskim jezikom. Tužio je školu, ali ni Ustavni sud nije stao na njegovu stranu, kao ni sud u Strasbourgu, koji je presudio “da Novakoviću nije pružena mogućnost edukacije i da su inspekcijskim nadzorom bili obuhvaćeni isključivo nastavnici srpske nacionalnosti”. Uz to, Hrvatska je Novakovićevoj obitelji dužna isplatiti 5000 eura odštete. U mnoštvu komentara tvrdi se da je presudom Europskog suda Novaković dobio zadovoljštinu, što je samo donekle istina, jer razlog otkaza – predavanje na srpskom – sud u Strasbourgu nije pobio. Filmski redatelj Ognjen Sviličić odlučio se za neobičnu “posvetu Novakoviću” pa će studentima na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavati na – srpskom. No ne zna se na kojem će to srpskom predavati – na jeziku srpskog pjesnika i kritičara Ljubomira Micića rođenog u Hrvatskoj za kojeg su Hrvati “vanbračna deca nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige” ili na jeziku krvoloka koji su u ratu u Vukovaru kao “posvetu srpskom” pjevali “Druže Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.”
Nedjelja 3. siječnja
DA SMO SE UZDALI U DRŽAVU I INSTITUCIJE KATASTROFA BI BILA MNOGO VEĆA
Gledali smo dugu kolonu austrijskih vatrogasnih kola koja su vozila pokretne kućice prema Petrinji, i vjerojatno im na ulazu u Hrvatsku nitko nije pravio nevolje, kao ni pomoći koja je stizala iz drugih zemalja. Ako je u izvanrednim okolnostima trebalo primijeniti i izvanredna pravila, to je zacijelo učinjeno brzo i djelotvorno. Ali hajde ti urazumi Hvate kad Hrvatima iz Ljubuškog ne daju prevesti pomoć u Petrinju, što se dogodilo na granici imeđu BiH i Hrvatske u Vinjanima Donjim. Ljubuški humanitarci, koji imaju hrvatske osobne iskaznice, prevozili su kamp-kućicu i u kombiju hranu, vodu, pokrivače, jastuke... Na tri su mjesta pokušali prijeći granicu, ali nisu uspjeli – policajci su ih propuštali, ali ne i carinici, jer nema računa za robu i treba je cariniti. Sad će “stvar u ruke” uzeti institucije koje će problem “brzo riješiti”. Da se u svemu poštovala procedura i da se uzdalo samo u institucije, katastrofa bi u Petrinji, Glini i okolici bila neusporedivo veća. Veličina je pomoći stradalima i bila u tome što se nisu čekale država i procedura. U Zagrebu se država i Vlada čekaju cijelo vrijeme poslije proljetne katastrofe, i dočekao se uglavnom samo – novi potres. Ništa bez carine!
Ponedjeljak 4. siječnja
I STARI GRCI I KRŠĆANSKI BOG KAŽU: BUDI UMJEREN
Tko se ne veseli Božiću i Novoj godini? Opuštamo se, slavimo Boga, ali se i prepuštamo bezbrižnosti, spravljamo najljepša jela, a žene se u kuhinjama pogrbe mijeseći i pripremajući najbolje kolače... Počeo je napokon novi tjedan u kojem na Tri kralja završavaju božićni blagdani, kad uklanjamo božićne ukrase koje smo tako pomno birali, a mnogi u pećnicama, hladnjacima, na balkonima... još imaju hrane koju jedu danima poslije Nove kao što su danima jeli i božićne pečene purice, odojke, janjetinu i obilje kolača. I često smo u dvojbi – osloboditi se dijela te hrane jer nas je prezasitila, premasna je i dosadila nam je, ili je nastaviti jesti do kraja jer nam se čini velikim grijehom baciti je među otpatke. Pa mrzovoljno gledamo i prebiremo što je još od božićnih ili novogodišnjih ostataka “jestivo”, a tako smo se zaželjeli nekog laganog ručka koji bi nam vratio ljepotu okusa u ustima i nevinost prežderanom tijelu. Tako plaćamo cijenu svojoj iskonskoj izgladnjelosti (povijest čovječanstva je povijest bijega od gladi!) kojoj se za Božić i Novu godinu hoćemo osvetiti. A za razuzdanost u jelu i piću postoji lijek koji “propisuju” i strarogrčki mudraci i kršćanski Bog – osjećaj za mjeru.
Utorak 5. siječnja
VELIKI JE SPLITSKI KLUB POSTAO - NEHAJDUK
Mnogošto u životu vrijedno nam je i po pamćenju, pa tako i nogometni klubovi i njihovi treneri, sportski direktori, predsjednici... Splitski Hajduk poistovjećujemo s imenima – Kaliterna, Benčić, Matošić, Lemešić, Luštica, Ivić, Poklepović, Katalinić, Vulić..., Kirigin, Šantić, Grgić... Velike igrače da i ne spominjemo, kao ni sportske direktore. Sada čitam da je Hajduk trebao angažirati oba Litavca iz Gorice, sportskog direktora i trenera. Izdvajam naslov – “Hajduk je uz Nikoličiusa trebao dovesti i Dambrauskasa!” Koja pljuska pamćenju, koja pljuska navici na domaća, uglavnom splitska prezimena, koja pljuska lakoći s kojom smo ih pamtili i izgovarali. A da se sastav igrača još više natrpa imenima – Namembe, Dripenga, Kanunga, Krepalov, Mitrinov, Budzaštov..., novi bi predsjednik kluba Jakobušić s potpunim pravom mogao govoriti o novom – Nehajduku. Nemojte mi sada prigovarati da sam konzervativan, da se kadrovska politika klubova totalno promijenila, jer ja to znam. Ali oprostite, može li itko u Splitu i Hrvatskoj zamisliti usklađenu melodiju koju bi Torcida izvodila s Diamantakosom i Atanasovom te šefom orkestra Nikoličiusom i nesuđenim ali željenim dirigentom Dambrauskasom!?
Srijeda 6. siječnja
LJUDI ODLAZI OD ŠKORE, ALI SE PJEVAČ SEBI NE VRAĆA
Sve je očitije da se Miroslav Škoro počeo baviti politikom kako bi svojoj pjevačkoj moći i ugledu zasluženima u lakoj glazbi dao težinu koju kao pjevač nije imao. Nasjeo mu je svojedobno bio i najpoznatiji hrvatski vinar Ivan Enjingi, jedan od osnivača Škorine stranke, ali smo ubrzo čitali Enjingijeve izjave u naslovima o razlazu – “Tamo se okupila samo ekipa koja traži političko uhljebništvo”, “Otišao sam kad sam vidio kakve propale političare okuplja oko sebe” itd. Sada je “milo moje” napustilo i dvoje možda najznačajnijih članova DP-a – saborski zastupnici Karolina Vidović-Krišto i Milan Vrkljan. I ovaj se put vidjelo da Škoro bar u nečemu ima političkog talenta – u uporabi frazica kojima ogrće svoju političku slabašnost.
U priopćenju iz njegove stanke među ostalim se kaže: “Milan Vrkljan, čovjek bez izbornog legitimiteta i talac Vilija Beroša, već duže vrijeme u dogovoru s vrhom HDZ-a priprema udar na DP, a Karolina Vidović-Krišto je tek kolateralna žrtva koju je vješto izmanipulirao.” Znate li zašto je svojedobno šibenski gradski vijećnik Ivo Glavaš napustio Most? Jer je Most podržao jednog od dvoje kandidata HDZ-a na predsjedničkim izborima – Miroslava Škoru.
Četvrtak 7. siječnja
BOLESNA ŽELJA DA ZLU DODAJEMO ZLO
Glinskom gradonačelniku Stjepanu Kostanjeviću najveći je grijeh u danima poslije potresa što se nije pojavljivao u medijima. Ako u ovakvim situacijama požrtvovno i činiš sve što možeš a nema te u medijima, onda ne valjaš, izbjegavaš dužnosti i odgovornost. Sad se Kostanjević napokon pojavio pred kamerama, tvrdi da je na terenu od početka te je poručio “kako će se naslikavati kada bude završena obnova”. I ovaj se put pokazalo kako novinari ne žele samo izvještavati o događajima nego upravljati i njima i ljudima. Nije li se pouzdanije moglo provjeriti što je s kućama obnavljanim poslije rata? Sveprisutni Čačić i drugi tvrde da su se srušile kao “kula od karata”, a župan Žinić, poslije rata zadužen za obnovu, tvrdi da se nije srušila nijedna obnovljena kuća!!! Napokon bih se složio s premijerom Plenkovićem koji kaže: “Obnovljeno je 156 tisuća objekata. To je kao da smo izgradili 10 Šibenika... Ne možemo sad reći da ništa što je obnovljeno ne vrijedi”. Ima ljudi koji su krivci za mnoge nevolje u ovoj zemlji pa u nesreći jedva čekaju priliku da krivce za tu nesreću razapnu. Ako pak ima krivaca, neka se otkriju u podacima, u dokumentaciji, a ne u zlobi i bolesnoj želji da zlu dodajemo zlo.
Petak 8. siječnja
KAD SE SVE ZBROJI, DRŽAVA CRKVI DAJE SKROMAN NOVAC
Crkvi je prigovoreno da je stradalima donirala samo sedam milijuna kuna dok od države dobiva godišnje milijardu kuna. To opovrgava sisački biskup Košić. Prvo, HBK je odvojio sve svoje rezerve kao interventni novac, i drugo, Crkva od države dobiva samo 225 milijuna kuna godišnje a ne milijardu, kako tvrdi “jedna političarka” – riječ je, dakako, o Katarini Peović. Tih je 225 milijuna za svih 15 biskupija i za redovništvo pa kad se to podijeli na 12 mjeseci, iznos nije velik. Pogotovo ne u usporedbi s 1,5 milijardi koliko se daje za različite udruge, od kojih Hrvatska “često trpi i velike štete”. Crkva troši velik novac za očuvanje kulturnih spomenika, za Caritas i druge humanitarne zaklade koje se brinu o obiteljima s brojnom djecom, siromašnim studentima, beskućnicima i drugim skupinama. Stoga su predodžbe koje o povlaštenosti Crkve u državi žele nametnuti ljevičari zlobne i neistinite. No evo priče iz prvih godina poslije Drugog svjetskog rata – seoski partizan u svađi “pod murvom” kaže fratru: “Šuti, fratre, lažete narodu dvije tisuće godina.” Fratar mu odgovori: “I nakon dvije tisuće godina narod nam vjeruje, a vi mu lažete samo nekoliko godina i nitko vam više ne vjeruje”.
VIDEO Stožer: Mjere se produlju do 31. siječnja.
Službeni jezik u RH je hrvatski . Naravno da profesor na nekom fakultetu može predavati samo na službenom jeziku matične države . Inače ( Sviličiću na znanje ) srpski i bošnjački jezici ne postoje već se u tim zemljama koristi hrvatski uz minimalne izmjene kao što ni oni kao narodi nisu postojali već su pripadnici hrvatskih plemena . Nacije su izmislili neki prije neki kasnije ...