PONEDJELJAK, 19. LISTOPADA
Tomislav Karamarko je najavio - kad dođe na vlast, od 25 do 30 posto smanjit će plaće sebi, ministrima i saborskim zastupnicima. Može li to biti početak novog, od dosadašnjeg bitno drukčijeg poimanja politike i vlasti? Vrlo teško. Otkad je vijeka i svijeta, sve vlasti - faraonske, kraljevske, carske, diktatorske, demokratske..., izdašno su namirivale sebe i svoje privrženike, a narodu što ostane. Uz te materijalne povlastice išle su i mnoge druge. Vlast se uvijek osjeća i vlasnikom države, i to mnogo više nego što se osjeća odgovornom za njezinu sudbinu. Zbog toga je politika privlačna, malo tko se njome želi baviti iz brige za zajednicu, vlastodržačko “ja” uglavnom je uvijek bilo važnije i jače nego “mi”. Mnogi ološ je, na primjer, instinktivno osjetio da bi dr. Franjo Tuđman mogao biti novi “gazda”, pa se uz njega i oko njega sjatilo toliko bivših komunista, udbaša, udbaških ubojica i lopova. U njihovu slijepom “ja” nije bilo baš nimalo brige za Hrvatsku, nimalo patriotizma, nimalo poštenja, samo nagon za (političkim) održanjem i spremnost da novoj vlasti jednako služe kao i staroj.
Ali zbog politike i vlasti posrnuli su i neki časni ljudi. Poslije 1971. godine bio bi proglašen apsolutnim luđakom svak tko bi tvrdio da će se jednoga dana u istoj koaliciji naći Vlado Gotovac i Dražen Budiša s Ivicom Račanom. Ali su se našli. Osim tog zaokreta koji su pravili bivši komunisti i trgovanja između krvnika i žrtve politiku u samostalnoj Hrvatskoj posebno obilježava totalna suprotnost između istog političara u oporbi i na vlasti kakav je bio Sanader. U zavjereničkom projektu sotonskih neprijatelja Hrvatske, u prvom redu Britanaca, izrazito nacionalna stranka HDZ trebala je što jače razoriti hrvatsku nacionalnu bit, pa otud ona nevjerojatna razlika između Sanaderove grmljavine na mitingu na splitskoj rivi 1991. godine u obrani Norca i drugih generala i njegova bjesomučne potrage za Gotovinom, između zapjenjenih napada u Hrvatskom državnom saboru na talijansko pustošenje ribljeg fonda u hrvatskom dijelu Jadrana u žestokom zauzimanju za gospodarski pojas i pavelićevskog odricanja od ZERP-a za interes istih tih Talijana, između naglašenog desničarenja i tuđmanizma u oporbi i ljevičarenja i detuđmanizacije na vlasti, između pridobivanja birača frazama o poštenju u zavjetrini borbe za vlast i nezapamćene lopovštine pošto se u fotelje zasjelo. Ni izdaleka, dakle, neće biti dovoljno za novu sliku o vlasti smanjenje plaća političkoj hijerarhiji. Bio bi to povijesni pomak kad bi se 25 do 30 posto obuzetosti svojim “ja” prenijelo u obuzetost općim, nacionalnim interesima, u obuzetost Hrvatskom, u žrtvovanje za svoju zemlju. Jedino tako Karamarko se barem donekle poslije uspješno obavljenog posla može približiti onom pitanju jedinstvenog državnika ispunjenih obećanja, Tuđmana, postavljenog nakon Oluje nepreglednom mnoštvu ljudi na splitskoj rivi: “Što još da vam obećam?”
SUBOTA, 17. LISTOPADA
Za golemu većinu Orban je heroj a ne sramota
Nikad u Hrvatskoj nećete čuti da nam Obama, Merkel ili Hollande ne mogu biti prijatelji jer su sramota Europe i svijeta. Ali reći to o Orbanu u “službenoj” je Hrvatskoj više poželjno nego nepoželjno, jer, za razliku od hrvatskih “crvenih domoljuba”, on zna zaštititi svoju zemlju, desničar je te premijer u maloj i relativno neutjecajnoj državi koju je gospodarski podigao, pa je takav izdašan pašnjak za lešinare. Danas je Mađarska zatvorila granicu s Hrvatskom, a tu vijest prati i izjava Nevena Šimca s nekog predavanja: “Orban ne može biti naš prijatelj jer je sramota Europe”.
Prvo, takav rječnik ne priliči članu biskupske komisije Iustitia et pax, i drugo, za golemu većinu mađarskog i hrvatskog naroda, u kojima je najviše katolika, Orban je heroj a ne sramota. No od francuskog đaka iz glasovitog rasadnika elitista, ENA, i ne treba očekivati istomišljeništvo s narodom, pogotovo kad je riječ o velikom privrženiku i sluganu Europske unije, koja godinama pljačka i Mađarsku i Hrvatsku, ali mu nikad nije palo na pamet da to nazove - sramotom.
NEDJELJA, 18. LISTOPADA
Molim i oprost hrvatskim civilima koji su ginuli
Dubrovački biskup Mate Uzinić u jednom današnjem intervjuu uči nas o Hrvatima i Srbima: “I na jednoj i na drugoj strani bilo je ne samo žrtava nego i zločinaca. Vrijeme je da konačno otkrijemo istinu i na istini i oprostu, bez kojeg kršćanstvo nije kršćanstvo, započnemo graditi novi dijalog”. Za ostvarenje tih načela msgr. Uzinić može kao primjer uzeti svoju biskupiju. Srbima i Crnogorcima treba oprostiti što su sa 30.000 vojnika i četnika i najsuvremenijom ratnom tehnikom napali goloruki dubrovački kraj, ubijali, protjerivali, pljačkali, palili.
Budući da treba oprostiti i hrvatskoj strani, jer na svakoj je bilo zločinaca, biskup bi u svojoj velikodušnosti oprostio civilima koji su ginuli, ostajali bez domova i svega što su imali, i na kraju braniteljima koji su Dubrovnik obranili. Ali sličnih oprosta smo već imali: Račan je oprostio Budiši što je bio u zatvoru, Mesić je tražio oprost od Srba što se Hrvatska branila, papa i Bozanić također od Srba traže oprost što su Stepinca bez njihova pristanka htjeli proglasiti svetim...
UTORAK, 20. LISTOPADA
Oluja nije zločin nego poraz bolan kao i Kosovo
Seoska priča... On joj se nije nimalo sviđao, bio joj je dozlogrdio i ona je od njega otišla. Premda je prema njoj bio okrutan, život bez nje nije mogao zamisliti. Svi su to u obitelji znali pa se nitko pred njim nije usuđivao govoriti da mu je bivša, da više nije njegova niti će ikada biti. Poprijeko je gledao na svaku njezinu novu vezu, koju je nastojao spriječiti. Ali malo-pomalo, selo je sve više shvaćalo kako je njezin raskid definitivan te ju je sve više prihvaćalo. I premda su njegovi bližnji pazili da ga ne povrijede, doživio je šok od jednog od najvećih autoriteta u obitelji, koji mu je rekao da je ona zauvijek izgubljena... Prijeđimo iz metafore u stvarnost - da je Kosovo zauvijek izgubljeno zgranutoj Srbiji je rekao nitko drugi nego predsjednik njihove famozne Akademije, SANU. Još im samo netko treba reći da hrvatska Oluja nije zločin nego poraz bolan kao i Kosovo.
SRIJEDA, 21. LISTOPADA
Voda do grla, nema više odbojnosti prema žici!
Nije bilo tako davno kad se ministar Ostojić zgražao nad predviđanjem predsjednice da će za nekoliko dana doći 40.000 izbjeglica, a dosad ih je došlo pet puta više! Niti je bilo davno kad su neki biskupi davali nepojmljive izjave - ako i ostanu u Hrvatskoj, neka su dobrodošli, nas je Hrvata ionako sve manje. Zoran Milanović je sredinom rujna (prvim) izbjeglicama izrazio dobrodošlicu te rekao: “Zovu me stariji ljudi koji pamte Drugi svjetski rat i sjećaju se židovske sudbine. Zgroženi su kad vide zidove i žice”. Danas pak čitamo u novinama: “Planovi za ograđivanje granice već su napravljeni, a u Vladi tvrde da je sve spremno za provedbu.” Došla voda do grla, nema više ni dobrodošlice, ni odbojnosti prema žici i zidovima, nema uspomena na tragediju Židova..., što će reći da se ova vlast baš u svemu osramotila: u procjenama, u zaštiti zemlje, u stavu prema izbjeglicama čas gostoljubivom, čas neprijateljskom... Idite i vi u Njemačku!
ČETVRTAK, 22. LISTOPADA
Čitaju li u srpskim selima bez struje i vode Novosti
Je li to početak kraja Pupovčeve svemoći kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj? Dužnosnici iz njegove stranke, SDSS-a, na iznenađenje nepovredivog autoriteta, Siniša Ljubojević i Srđan Milaković, za izbore su formirali nezavisnu listu, jer Pupovac, dok je Srbima (kao i Hrvatima) u Hrvatskoj sve gore “svoj politički rad svodi na korištenje sredstava svake vlade RH u svrhu namirivanja srpske političke elite”. I dok u srpskim selima nema ni struje ni vode, ta elita, na primjer, troši golem novac na uzaludni list Novosti, koji gotovo nitko ne kupuje, samo zato da bi se sipao otrov na Hrvatsku i uhljebili Ivica Đikić, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Marinko Čulić i drugi feralovci, koji su jednom sa Sorosovim novcem propali da bi ih Pupovac pridigao do jasala hrvatskog proračuna.
PETAK, 23. LISTOPADA
Znamo li koliko je bilo laži u suđenju Glavašu
Ako Glavaševo postrojavanje sportske sekcije njegove stranke ispred Sabora za policiju nije bilo nikakvo nedjelo, i ako sam Glavaš kaže da nije riječ ni o kakvoj vojnoj postrojbi, zašto ne vjerovati i njemu i policiji? Uostalom, Glavaš je i dosad pokazivao neke “sumnjive” sklonosti, pa je tako u travnju 2006. godine u osječkoj Tvrđi s Jasenkom Hourom ispijao kavu, a na glavi je imao kapu sa zvijezdom petokrakom.
“Pa ja sam dijete radničke obitelji”, rekao je tada, “i oduvijek sam u duši socijaldemokrat iako nikada nisam bio član SK ili Socijalističkog saveza.” Naravno, oni koji ga sad napadaju nikad se nisu upitali koliko je bilo krivotvorina i laži u suđenju tom osječkom ratnom heroju.
>>Političari koji su u prirodnom sukobu sa stvarnošću tog se tereta nastoje osloboditi lažima
>>Premijer Vučić slijedi Dobricu Ćosića za kojeg je laž duhovni temelj srpske nacije
Moć sa sobom nosi poroke i nezasitnost....da, tako je posvuda i oduvijek. Tako će biri i nadalje. Danas je jednoj zemlji (narodu) dobro ako vođe ne pljačkaju previše, pristojno se ponašaju i čuvaju dostojanstvo ljudi koje vode. Idemo prvo k tome... poslije ćemo vidjeti kako dalje, kako bolje.