I bez ukrasnog papira dar u srce dira – glasi debilni slogan Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Netko je ondje smislio “novu edukativnu kampanju” u kojoj žele pokazati kako je “moguće održati blagdansku čaroliju i istovremeno se brinuti za okoliš, i to upravo smanjujući korištenje papira za umatanje”.
Naravno da se svi gušimo u smeću, i da bi trebalo odnekuda početi, ali zapanjujuće je da je netko pomislio da ćemo se spasiti ako prestanemo zamatati darove.
Ponajprije, u Fondu ne žele održati božićnu čaroliju nego božićnu histeriju u kojoj se mahnito kupuju darovi, ponajprije djeci. Sve su dječje igračke zapakirane u divovske omote, često mnogo puta veće od same igračke, kako bi se činilo da se dobije više.
To rade i proizvođači hrane, higijenskih potrepština i svih mogućih sredstava za zdravlje i ljepotu, ali tvornice igračaka su najgore od svih, na čelu s notornim Legom u čijim lijepim šarenim kutijama nađete na dnu par vrećica s kockicama.
U Fondu su točno registrirali da se za Božić poveća količina otpada za 30%, a da je to istodobno i doba kad se proda pola svih igračaka u godini, ali ne mogu shvatiti zašto im smeta baš onaj tanki list papira između kutije i dječjeg željnog pogleda.
Jer nama ne treba ukidanje zamatanja i zatiranje kulture darivanja, nego baš njezino osnaživanje. U staro doba, dok je još postojao bonton, postojao je protokol za predaju darova na slavljima.
Darivatelje bi slavljenik dočekao na vratima gdje bi mu se pokloni predali, a potom bi se darovi postavili na stol u dnevnoj sobi kako bi ih svi mogli razgledati. I svaki bi novi uzvanik došao onamo i razgledao darove, čime bi se svim gostima odalo priznanje i zahvalnost.
Danas je na dječjim rođendanima tipična situacija da se darovi bacaju na hrpu odmah po ulasku i igraonicu, da bi ih izbezumljeni roditelji skupljali na kraju, pokušavajući evakuirati oznojenu i izmučenu djecu, koja će tek kod kuće na miru razgledati sama plijen, ne znajući uvijek tko je što donio.
Takvi su darovi bez dostojanstva i svode se na kvalitetu – ili kvantitetu, kao kad je glupi i razmaženi Dudley iz Harryja Pottera dobio slom živaca zato što je za rođendan dobio samo 36 darova, jedan manje nego godinu dana prije.
Ako su u Fondu htjeli prisiliti proizvođače igračaka da rade manje kutije, mogli su im stisnuti ekološki porez na preveliku ambalažu. Ali oni su htjeli da prodaja nesmetano ide dalje, samo bez ukrasnog papira.
A kakav je to dar bez omota? To je teško reći, lakše je reći kakav je dar s omotom. Omot znači da nešto nije samo kupljeno – iako ni to nije mala stvar – nego da je i posebno odabrano baš za onog kojem se daruje.
Onaj kratki trenutak ubačen između kupnje i predaje dara, kada smo dar zamotali ili zamolili djevojku u šoping-centru odjevenu poput trola, s rogovima na glavi, da to učini umjesto nas, predstavlja onu dodatnu vrijednost koju je teško odrediti – predmet s police postaje osoban, na novčanu vrijednost dodaje se pažnja, transakcija se pretvara u ljubav.
Mogli bismo reći da tek omot čini nešto darom, inače je to samo još jedna više ili manje potrebna stvar koju smo doteglili iz supermarketa.
I u Fondu osjećaju da dar bez omota nije pravi dar pa su snimili razne videe da nam olakšaju prijelaz iz pretpovijesnog doba zamotanih darova u svemirsko doba nezamotanih.
Jedan spot pokazuje ljude kako se darivaju i pritom sretno smiješe, ali ne vidimo nijedan neomotan dar, samo njihova nasmiješena lica, što potvrđuje moje sumnje da ne zamotani dar uopće ne postoji. Zatim imaju niz spotova o alternativnim načinima zamatanja, tobože ekološkima, koji su jedan gluplji od drugog.
U jedom predlažu zamatanje darova u marame, ali i marame mora netko proizvesti pa se troši voda i struja i zagađuje se okoliš. U drugom nam sugerira da darove stavimo u tegle koje smo prethodno obojili pa mogu služiti kao svijećnjaci; na stranu što ima darova koji ne stanu u teglu, ali zar se tako ne umnožava stakleni otpad?
U trećem je dar zamotan svjetlećim lampicama, što je najneekološkija ideja koju mogu zamisliti. Kao da čovjek gleda “Đurine kućne čarolije” iz Top liste nadrealista, a ne ozbiljnu kampanju državnog fonda s dobrim plaćama i profesionalnim PR-om.
Najzabavnije je što su sve to u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost nazvali “Informativna kampanja s ciljem sprječavanja nastanka otpada”.
Da im je do zaštite okoliša i učinkovitosti, ne bi pisali “sprječavanje” nego “sprečavanje” pa bi uštedjeli jedno “j”. Može se to “j” činiti sitnicom, ali ako potražite u Googleu, otkrit ćete da se u njemu “sprječavanje” javlja 1,350.000 puta, a “sprječavati” 2,690.000 puta.
Kad se tome dodaju sve izvedenice u svim padežima i glagolskim vremenima, moglo bi biti samo od tog korijena čitava milijarda nepotrebnih slova “j”, što znači da bi se tim jedinim slovom moglo ispisati nekoliko tisuća podebelih knjiga.
Pa kad se još doda “j” iz “grješke” i “upotrjebe”, pa “t” iz riječi “zadatci” i “podatci”, pa razmak unutar “ne ću” – imamo knjiga za cijelu nacionalnu biblioteku. A gdje je tu ekologija?
