Oni ne čuju, ali slušaju - osjećajima, slikama, vibracijama.
Čuju Mozartovu prpošnost i prozračnost, čuju i njegov
prekrasan Turski marš, a uživaju i u
Brandenburškim koncertima Johana Sebastiana Bacha. Oni su
polaznici Centra za odgoj i obrazovanje 'Slava Raškaj' u
Zagrebu i djeca oštećena sluha i govora, koja su unatoč
tišini dokazala da je ozbiljna glazba onaj
najljepši zvuk života koji dopire do njih.
Prepuštajući se gotovo svakodnevno zvucima koji izazivaju ugodu i otkrivaju njihov senzibiltet, polaznici “Slave Raškaj” upravo su kroz klasičnu glazbu pronašli način na koji komuniciraju sa svakodnevicom:
Kako oni čuju
- Djeca oštećena sluha savršeno odgovaraju na zvukove klasične glazbe, osjećaju pokretljivost pojedinih vrsti glazbe. Zvuci barokne glazbe koja je pokretljiva i najbolje diže raspoloženje idealni su razvijanje motorike. Kroz nju otkrivamo senzibilitet i razvoj pokreta. Za izražavanje osjećaja prilikom crtanja ili pisanja najčešće slušamo Mozarta, koji je prepun duha i koji s lakoćom budi emocije - kaže prof. glazbenog Ivana Golder-Gašperov.
A jedna od profesorica u “Slavi Raškaj”, koja nam je objasnila kako to čuju oni koji ne čuju, a koja je i sama kao gluho dijete učila kako proizvesti glas, pa slovo, pa riječ i na kraju rečenicu, jest Ružica Kežman, profesorica defektologije:
U prvom redu
- Kada sam još kao dijete prvi put vidjela radio, stavila sam ruku na njega i osjetila vibracije. To je bio prekrasan osjećaj ugode, koji u početku nisam razumjela, ali koji sam i te kako osjećala. Tek kada sam dobila slušni aparat, glazbu sam polako počela poimati kao zvuk, a instrumente sam počela upoznavati slušajući u školi kad bi netko svirao violionu ili klavir.
Kada je moja profesorica uočila da imam smisla za ples i muziku, poticala me na učenje nota, po kojima sam kasnije počela svirati melodiku. Odlazila sam u kazališta i na koncerte, ali uvijek bih sjedila u prvom ili drugom redu kako bi zvuci lakše dopirali do mene. Ti zvuci vibriraju tijelom i postaju muzika - kaže prof. Kežman, koja nikada ne propušta druženje s omiljenom glazbom:
- Oduvijek su me oduševljavali Strauss, romska mađarska muzika, Vladimir Krpan i Mozart. No, volim poslušati i dobar jazz i sve što ima plesni prizvuk. Ako umorna dođem kući s posla, obavezno poslušam neku romatičnu operu ili operetu kojom podignem raspoloženje i odagnam umor - priznaje prof. Kežman.
Polaznici 'Slave Raškaj' nesumnjivo uživaju u pokretima kojima lakše razumiju i čuju sve oko sebe. No, kroz scenografiju onih reflektiranih i svakodnevnih pozornica, oni najprije vide, a potom i čuju orkestar. Čuju korake Straussovih valcera i dobro ugođen glasovir Johanna Sebastiana Bacha.
Uživaju u sviranju
Prepuštajući se gotovo svakodnevno zvucima koji izazivaju ugodu i otkrivaju njihov senzibiltet, polaznici “Slave Raškaj” upravo su kroz klasičnu glazbu pronašli način na koji komuniciraju sa svakodnevicom:
Kako oni čuju
- Djeca oštećena sluha savršeno odgovaraju na zvukove klasične glazbe, osjećaju pokretljivost pojedinih vrsti glazbe. Zvuci barokne glazbe koja je pokretljiva i najbolje diže raspoloženje idealni su razvijanje motorike. Kroz nju otkrivamo senzibilitet i razvoj pokreta. Za izražavanje osjećaja prilikom crtanja ili pisanja najčešće slušamo Mozarta, koji je prepun duha i koji s lakoćom budi emocije - kaže prof. glazbenog Ivana Golder-Gašperov.
A jedna od profesorica u “Slavi Raškaj”, koja nam je objasnila kako to čuju oni koji ne čuju, a koja je i sama kao gluho dijete učila kako proizvesti glas, pa slovo, pa riječ i na kraju rečenicu, jest Ružica Kežman, profesorica defektologije:
U prvom redu
- Kada sam još kao dijete prvi put vidjela radio, stavila sam ruku na njega i osjetila vibracije. To je bio prekrasan osjećaj ugode, koji u početku nisam razumjela, ali koji sam i te kako osjećala. Tek kada sam dobila slušni aparat, glazbu sam polako počela poimati kao zvuk, a instrumente sam počela upoznavati slušajući u školi kad bi netko svirao violionu ili klavir.
Kada je moja profesorica uočila da imam smisla za ples i muziku, poticala me na učenje nota, po kojima sam kasnije počela svirati melodiku. Odlazila sam u kazališta i na koncerte, ali uvijek bih sjedila u prvom ili drugom redu kako bi zvuci lakše dopirali do mene. Ti zvuci vibriraju tijelom i postaju muzika - kaže prof. Kežman, koja nikada ne propušta druženje s omiljenom glazbom:
- Oduvijek su me oduševljavali Strauss, romska mađarska muzika, Vladimir Krpan i Mozart. No, volim poslušati i dobar jazz i sve što ima plesni prizvuk. Ako umorna dođem kući s posla, obavezno poslušam neku romatičnu operu ili operetu kojom podignem raspoloženje i odagnam umor - priznaje prof. Kežman.
Polaznici 'Slave Raškaj' nesumnjivo uživaju u pokretima kojima lakše razumiju i čuju sve oko sebe. No, kroz scenografiju onih reflektiranih i svakodnevnih pozornica, oni najprije vide, a potom i čuju orkestar. Čuju korake Straussovih valcera i dobro ugođen glasovir Johanna Sebastiana Bacha.
Uživaju u sviranju
- Bitno je da glazba čini ugodu i da njome odgovaramo na pojedine situacije i raspoloženja. Osim toga, mnogi naši polaznici, unatoč tome što ne čuju, uživaju u sviranju. U tim slučajevima mi smo kreatori njihove muzike i dirigiranjem ih vodimo kroz pokrete i prenosimo im ono što čujemo - objasnila je prof. Ivana Golder-Gašperov.
