Helikopter kreće, kiša pada, a Skeja trči... Kretali smo u Pulu, po prva jetra za transplantaciju – prisjeća se dr. Branislav Kocman, vodeći hrvatski transplantacijski kirurg, jednog rujanskog dana prije 16 godina. Skeja je medicinska sestra koja je bila dio tog prvog tima, a i danas je, kao i dr. Kocman, u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur. Samo što je danas ta bolnica transplantacijski centar svjetskog ugleda, za što su zaslužni njezini djelatnici. Namjerno kažemo djelatnici jer, osim liječnika, tu je požrtvovan rad medicinskih sestara i tehničara, i sve uz blagoslov ravnatelja.
– Kolega Patrlj i ja platili smo si edukaciju u Parizu, kupili dvije svinje za 12 kuna po kilogramu i vježbali na Veterini. Dio opreme kupili smo iz vlastita džepa, dio je nabavila bolnica, a sve školovanje plaćali smo sami. Bio je to čisti entuzijazam u divljem sustavu. I onda smo čekali donora, mislili kako ćemo se osloniti na donorsku mrežu, a s Rebra su dali organe Njemačkoj i Italiji, nas nisu ni zvali. Nekim čudom pozvali su nas iz Pule. Došli smo, napravili eksplantaciju, krenuli natrag i zbog nevremena se morali vratiti u Pulu. Uzeli smo ondje neke krntije i šest sati vozili do Zagreba, a onda uletjeli u gužvu. Policajci su nam pomogli jer su vozili pred nama kroz grad – opisuje dr. Kocman kako je izgledala prva transplantacija jetara u Hrvatskoj. Bilo je to 1998. i u opisanim je uvjetima ovaj kirurg vozio po organ, izvadio ga, vozio natrag u Zagreb i onda ga transplantirao. I spasio život!
Otad su ih spasili stotine. Iza KB-a Merkur više je od 700 transplantacija jetara, a presađuju i bubrege te gušteraču. Danas taj proces izgleda bitno drukčije, u hodu su se sami naučili, među ostalim, i kako organizirati posao, ali s jednim ciljem – da vrijeme od vađenja organa do njegova presađivanja bude što kraće. – To je naš cilj, to je ono što nastojimo. Do 12 sati idealno je za transplantaciju. Tako mi i danas koristimo sva prijevozna sredstva te redovite letove jer je charter skup. Znali smo ići i cestarskim kamionom – opisuje ovaj kirurg.
Ne može bez Stipe
Danas je ovaj zahvat organiziran na način da postoji eksplantacijski tim u kojemu su kirurg, asistent, dvije medicinske sestre i perfuzionist. Dok se oni vrate, ostatak tima čeka spreman u sali – tri kirurga, dva anesteziologa, dva anesteziološka tehničara, tri instrumentarke i netko iz laboratorija s mobilnim aparatom za salu. Čekaju s pacijentom koji je spreman. A sve počinje pozivom na dežurni mobitel. I to može biti u bilo koje doba dana, noći, i po više puta na dan. Kako dodaje dr. Kocman, baš prije neki dan imali su dvije transplantacije u jednoj noći, završili posao do deset ujutro i onda nastavili raditi ono što nazivaju redovnim programom. Tada je počinjao, recimo tako, uobičajeni radni dan. Ekipi koja je donijela organ dolaskom u Zajčevu također ne završava posao.
– Kod nas vam je kao u hokeju: leteće izmjene. Nekad samo pretrpaju led i kreću dalje – kaže dr. Kocman, za kojeg će njegovi kolege reći da ih motivira željom za znanjem i voljom da pomogne.
– Ma, ne može ovo bez Stipe. Gdje je on? – upita dr. Kocman za kolegu Stipislava Jadrijevića, kirurga koji je prije neki dan punio naslovnice i TV minute zbog jedinstvenog zahvata. Izvadio je jetra, uklonio tumor i potom vratio zdravi dio organa mladoj ženi, koja je danas već otpuštena iz bolnice.
– Fićo skače na konju – dobaci netko iz tima. Dr. Jadrijević na hipodromu je bodrio sina. Jer u njihovu se poslu rijetki privatni trenuci ne propuštaju. Oni su u bolnici zapravo uvijek, nekad i po nekoliko dana ne odu kući. – Anesteziolozi su vam specijalnost u kojoj je najviše samaca i koja ima najveći postotak razvoda – kaže dr. Denis Guštin, anesteziologinja. Njihova je specijalnost ona koja je uz kirurge pokrenula cijelu priču. – I onda se sve više ljudi priključivalo – kaže dr. Guštin, koja s kolegicom dr. Dubravkom Lončar Čakalo u proteklom mjesecu ima više od 300 odrađenih sati. Bez transplantacija.
– To nije posao. To je entuzijazam. Znate, ne možemo ostati nedirnuti, to se nosi doma, ali profesionalizam znači da možete skriti svoje osjećaje – kaže dr. Guštin, koja se skupa s kolegama ni za slobodnih vikenda ne udaljava iz Zagrebačke županije.
– Mi se dogovorimo, pitam gdje je tko pa se, iako smo slobodni, uvijek organiziramo da je netko ovdje blizu – objašnjava dr. Lončar Čakalo. U pripravnosti su 24 sata na dan i patolozi, liječnici Anita Škrtić, Eva Lovrić i Slavko Gašparov. I bez njihova dijela posla također nema transplantacije. Oni sudjeluju u predtransplantacijskoj obradi, procjenjuju organ, pregledavaju tkivo, analiziraju uzorke...
– Sve se to predstavi transplantacijskom timu i donosi odluka. Mi čitamo je li donor prihvatljiv, u pola sata od dojave donosi se odluka. Po prvoj dojavi gledamo na listu i koji je pacijent prvi po medicinskim kriterijima, zatim internist prosljeđuje kirurgu i anesteziologu – opisuje dr. Tajana Filipec Kanižaj, čiji sin već zna da, ako na mobitelu vidi "Kocman", mama mora krenuti u bolnicu. I ona je uključena u pripremu, s kolegama Nikolom Sobočanom, Annom Mrzljak i Tinom Borčić, no nema nijednog slučaja bez sestre Dubravke, koju zovi dušom svoje ambulante. Ambulante u koju stižu teško bolesni ljudi iz cijele Hrvatske, gdje se ne gleda na uputnice, nema čekanja, a čiji su liječnici mjesečno osam dana dostupni 24 sata.
U salu ulazila unatraške
– Nama je transplantacija cjeloživotni projekt jer mi te pacijente pratimo i kad završi operacija – ističe dr. Filipec Kanižaj. Pacijenti se vraćaju u Merkur i zbog kontrola, ali i da bi pozdravili ljude koji su im u postupku transplantacije postali prijatelji. – Godinama poslije pacijenti nam se javljaju, slave svoj drugi rođendan. Od jednog gospodina svake godine stigne nam i torta na dan njegove transplantacije – kaže sestra Suzana Borić, glavna sestra Centra za transplantacije, dodajući da je nemoguće s pacijentima ne ostati povezan.
– Godinama sam u salu ulazila unatraške, ne smijem pustiti da mi dođe do srca – dodaje sestra Branka Lacković, glavna sestra Klinike za kirurgiju, koja je također bila u onom prvom timu 1998. godine. Postojala je volja i ambicija mladih kirurga Kocmana i Jadrijevića, nije bilo nikakve logistike, a tim je, opisuje sestra Lacković, radio sve, od prvog poziva do posljednjeg šava, što je znalo trajati 24 sata.
– Učili smo u hodu, uz naše kirurge. Čisti entuzijazam, ništa se nije plaćalo. I danas nas drži ljubav prema poslu – kaže. U prvom je timu bila i njezina kolegica, sestra Dubravka Skeja, koja je trčala prema tom helikopteru 1998. po prvi organ u Pulu. Prisjeća se toga kroza smijeh, gužve u Zagrebu, straha da ne zakasni. – Jedan poziv sve promijeni. I ovo je postao neki stil života. Evo, u petak sam dežurala, u subotu smo išli u Beograd pomoći, u ponedjeljak u Varaždin, u utorak u Karlovac... Ali ovo je posao u kojem se jako brzo vidi učinak. Pacijenta koji vam je došao jedva živ nakon deset dana vidite kako sretan odlazi iz bolnice – kaže sestra Skeja, a njihova šefica glavna sestra bolnice Marija Kadović potvrđuje i dodaje da nakon rada u transplantacijskom timu ove sestre mogu ići raditi bilo kamo u svijetu. Baš kao i kirurzi, anesteziolozi, internisti... Ali možemo se nadati da će ostati i učiti nove generacije te promicati hrvatsko zdravstvo uspjesima iz operacijske sale. Točnije iz transplantacijskog centra koji se na Merkuru gradi još od 2007. Da to gradilište ne (p)ostane legenda, trudi se ravnatelj bolnice dr. Dinko Škegro čiji su ultrazvučni nalazi nezaobilazan alat cijelom timu. Točniji im je, kažu, i od najboljeg magneta.
>>Izvadio jetra, tumor uklonio i zdravi organ ugradio natrag
>>Organi darivatelja homoseksualaca ne smiju se transplantirati
takve ljude treba platiti!!!!!!!