Moramo priznati da se teško sjetiti kada je neki film o nekom znanstveniku izazvao ovakav globalni interes kao što je to slučaj s “Oppenheimerom” Christophera Nolana. Taj iznimni redatelj prihvatio se raditi priču o znanstveniku za kojega se smatra da je svojim radom, vodeći, naravno, tim iznimnih znanstvenika, označio početak atomskog doba, pa se već unaprijed prihvaća kao gotova činjenica da će film biti blockbuster.
Ljetno doba doista je uvijek, kada se o kinima radi, bilo rezervirano za lakše teme, poput “Barbie” koja stiže u kina usporedno s filmom o velikom znanstveniku pa je znanosti na čast da se film o jednom od najznačajnijih fizičara u povijesti prihvaća kao siguran hit. Čini nam se da je jedino serija “Genij” na National Geographicu izazvala toliki interes, ali se ipak radilo o uratku za televiziju. Dakle, o fizičaru J. Robertu Oppenheimeru znamo manje-više sve, no o Oppenheimeru kao osobi znamo doista malo do ništa, barem kada se o široj javnosti radi. Nolanov film temelji se na njegovoj biografiji “American Prometheus” koju su napisali Martin J. Sherwin i Kai Bird. Sherwin je ključ cijele priče.
Ovaj povjesničar intervjuirao je 112 osoba koje su imali doticaja s fizičarom sastavljajući 50.000 stranica razgovora, no knjigu nije uspijevao dovršiti ni nakon 20 godina rada. Na kraju je Bird dao posljednji potisak da se dovrši ta monumentalna biografija koju je Nolan pretvorio u film. Od Darija Bojanjca i Darka Horvatića, dvojice izvanrednih profesora s FER-a, odnosno PMF-a u Zagrebu, doznali smo neke od važnih pojedinosti iz Oppenheimerova života, oni su, naime, napravili i cijelo predavanje o fizičaru u suradnji s distributerom filma Editusom. I priča doista jest iznimna.
– Bio je nespretan u društvu žena i često se ponašao kao dijete u dječjem vrtiću kada je o njima riječ. Na primjer, ako bi netko rekao nešto negativno o ženi koja mu se sviđala, ulazio je u verbalni, a ponekad i fizički sukob – kažu naši sugovornici. Oppeheimerova biografija često obuhvaća i prilično bizarne detalje i situacije koje su mogle znanstvenikov život okrenuti u sasvim drugačijem smjeru.
– Prošao je nekoliko velikih osobnih kriza, napadaja depresije i tjeskobe, pogotovo tijekom školovanja na Cambridgeu. Laboratorijski posao bio mu je dosadan, previše rutinski i nedovoljno intelektualan. Osjećao je tada veliku dosadu i manjak fokusa i usmjerenja. Nezadovoljan radom svog mentora Patricka Blacketta, s kojim se sukobio oko toga da njegov rad ne bi trebao biti toliko laboratorijski koliko teorijski, otrovao je jabuku i ostavio je na mentorovu stolu. Mentor nikada nije pojeo tu jabuku, ali se pročulo za Oppenheimerov ispad zbog čega je morao na razgovore sa psihijatrom. Oppenheimer je išao na terapije i krivo mu je dijagnosticirana shizofrenija, a psihijatar mu je rekao da je izgubljen slučaj. Spasio se odlaskom na Sveučilište u Göttingenu gdje je doživio potpuni stručni procvat, napredovao u karijeri i počeo se bolje osjećati. O njegovu stanju najbolje govori izjava da mu je fizika potrebnija od prijatelja, kažu naši sugovornici.
VEZANI ČLANCI:
Tvrdnja kako je baš J. Robert Oppenheimer bio znanstvenik koji je pokrenuo atomsko doba nije sasvim točna.
– Atomsko doba pokrenuo je Enrico Fermi eksperimentom Chicago Pile 1 u prosincu 1942. godine. Riječ je o prvoj kontroliranoj lančanoj reakciji, tj. prvom umjetnom nuklearnom reaktoru na svijetu. Zanimljivo je da je projekt izveden ispod tribine stadiona na Sveučilištu u Chicagu, usred vrlo gusto naseljenog područja. Iako su vojni i civilni voditelji projekta bili zabrinuti zbog mogućeg gubitka kontrole i pojave lančane reakcije, vjerovali su Fermijevim modelima i dopustili su izvođenje eksperimenta. Uspješnost eksperimenta pokazala je mogućnost saveznika da kreiraju atomsko oružje jednako kao što je i povećala strah od toga da su Nijemci blizu rješenja tog problema. U slučaju raspada atoma oslobađa se nekoliko neutrona velike brzine. Kako bi se povećala vjerojatnost sudara oslobođenih neutrona s drugim jezgrama potrebno je usporiti oslobođene neutrone. U tu svrhu koriste se materijali koji zovemo moderatori. Riječ je o materijalima sastavljenim od atoma male atomske mase kao što su npr. vodik, deuterij i ugljik. U tu svrhu njemački znanstvenici koristili su tešku vodu čija proizvodnja je iznimno skupa dok su Enrico Fermi i Leo Szilard shvatili da se može koristiti i grafit. To, zajedno s jednom od najvećih diverzantskih akcija Drugog svjetskog rata u kojoj su norveški diverzanti predvođeni Joachimom Roennebergom uništili nacističko postrojenje za proizvodnju teške vode, uveliko je usporilo razvoj atomskog oružja od strane Nacističke Njemačke. O toj akciji snimljen je i film Heroji Telemarka s Kirkom Douglasom u glavnoj ulozi – podsjećaju prof. Bojanjac i Horvatić nastavljajući da je uspjeh projekta Chicago Pile 1 ubrzao razvoj na projektu koji je vodio Robert Oppenheimer, izradu prve atomske bombe.
– Oppenheimer je bio u potpunosti svjestan težine projekta i njegovih posljedica. Znao je da će rezultati njegova rada biti upotrijebljeni na živim ljudima, ali bio je i svjestan da je riječ o utrci s nacističkom Njemačkom i da izbora nema. Bilo je pitanje tko će prije uspjeti napraviti atomsku bombu jer su znali da su Nijemci okupili sve znanstvenike koje su imali i da su nešto ranije krenuli u projekt. U danima nakon testiranja prve atomske bombe Oppenheimerovo raspoloženje počelo se mijenjati. Prije toga riječ je bila o projektu, znanosti, uspjehu, a danima nakon testa realnost je došla do izražaja. Kažu da je postao vrlo miran i zamišljen. Dijelom zato što je znao što slijedi, a dijelom zato što je znao što to znači za svijet. Znao je koji su gradovi na popisu mogućih meta i to znanje otrijeznilo ga je od uspjeha koji je postigao – govore nam prof. Bojanjac i Horvatić ističući da je Oppenheimer s druge strane i nakon testa nastavio intenzivno raditi na projektu kako bi bio siguran da će bomba biti efikasna.
– Davao je vrlo precizne i jasne instrukcije generalima koji su bili odgovorni za bombardiranje o tome kako treba ispustiti bombu, na kojoj visini je treba detonirati i slično. S jedne strane postojala je velika odgovornost prema projektu, cilju kojeg su htjeli postići i pobjedi u ratu, a s druge strane bio je potpuno svjestan rezultata koje će postići. Također, uvjeravao je sam sebe da to što su postigli neće pokrenuti poslijeratnu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Koristio je svoju poziciju i svoj utjecaj kako bi progurao preporuku da se Ruse jasno informira o tome što su postigli i da će koristiti atomsku bombu protiv Japana. Dao je ostavku na mjesto voditelja laboratorija u Los Alamosu i sastao se s predsjednikom Trumanom kako bi mu izrazio svoje sumnje o korištenju atomskog oružja. “Osjećam krv na svojim rukama”, poznata je rečenica koju je izgovorio Harryju Trumanu na tom sastanku. Truman nije imao nikakvog osjećaja za Oppenheimerove sumnje. Nazvao ga je “cry-baby scientist”, cendravim znanstvenikom, i rekao svojim ljudima da ga više ne puštaju u njegov ured, govore naši sugovornici. Dodajmo na kraju kako je Oppenheimer 1954. godine bio i istraživan zbog veza s Komunističkom partijom SAD-a što su mnogi protumačili i kao još jednu zabludu znanstvenika koji su smatrali kako mogu kontrolirati korištenje svojih znanstvenih dostignuća. Oppenheimer je ipak doživio da dobije svoje počasti te je lani i službeno posmrtno rehabilitiran od bilo kakve sumnje iz tog procesa. Umro je od raka grla 1967. te je njegovu urnu supruga Kitty položila u more nedaleko od plaže blizu koje su živjeli na Djevičanskim otocima.
