Optimizm. Riječ je o inačici hrvatske imenice optimizam koju je u javnu uporabu lansirao Tihomir Orešković zvani Tim, slučajni ali ne nesimpatični premijer koji je građane zamijenio s građevinama nakon što je iz kanadskih prostranstava duha utrčao u mračnu hrvatsku zbilju kakvom ju je zamišljao Tomislav Karamarko.
Ispalo je drukčije nego je to zamislio Tim. Nakon što je uvidio da je formula “Livin’ la Vida Loca” neprimjenjiva na našem meridijanu, Timov osobni “optimizm” ubrzo je okopnio, a da pritom nije ni dobio prilike da svojim građevinama, osim imperativa optimizma, pruži i opipljive razloge za njegov rast u bremenitoj svakidašnjici. Negdje u to vrijeme, prisilni optimizam u svoju je političku agendu na mah ugradila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
S turneje po SAD, iz Chicaga je u siječnju 2016. poručila kako se “vidi nova razina optimizma koja se rađa među hrvatskim narodom” kakvog je, istina, pronašla u iseljenoj Hrvatskoj, no u domovini se takvo što nije usudila proglasiti, i tako do dana današnjeg. No, zato jest premijer Andrej Plenković.
Optimizam kao imperativ prvi je put proglasio najprije u svojoj stranci, ovoga svibnja u Solarisu, kada je u motivacijskom govoru dao direktivu “širite optimizam, prevladava pesimistična i negativna atmosfera”. Realno, i u njegovu dvorištu bilo je malo razloga za optimizam. Kojih 15-ak dana ranije, prvi put u tri desetljeća povijesti HDZ je okrenuo leđa svom premijeru, kada je glasanje o Istanbulskoj konvenciji pokazalo da Plenković ima jaku stranačku oporbu koju je podgrijalo ionako rastuće nezadovoljstvo preliberalnim, preeuropskim predsjednikom. No, premijer se nije dao pa je u lipnju, sa sigurne razdaljine kao i predsjednica nešto ranije, baš iz Münchena poručio kako ozračje pesimizma koje se stvara u zemlji nije dobro, a posebice je neodgovorno prema mladim generacijama.
Za manjak optimizma, pritom, optužio je medije koji su prenijeli, dakle samo prenijeli, rezultate istraživanja “Zašto građani odlaze iz Hrvatske?” što ga je provela Hrvatska udruga poslodavaca, a u kojem se moglo čuti kako mladi odlaze jer žele živjeti, a ne preživljavati. Uistinu, potrebno je puno političke hrabrosti da se za sveopći pesimizam, malodušnost i cinizam u društvu optuže mediji te da se pritom ne pruži ni najmanji razlog za optimizam. U nedostatku uzora, premijer bi o optimizmu s pokrićem mogao učiti od hrvatske nogometne reprezentacije.
O poniznosti, recimo, od vratara Danijela Subašića, a o optimizmu od izbornika Zlatka Dalića koji je izazvao ushit u cijeloj Hrvatskoj zahvaljujući vlastitim rezultatima, radu, autoritetu, karakteru i poštenju. Neka premijeru Vatreni budu pouka da se optimizam u društvu ne iznuđuje već zavrjeđuje i podsjetnik da je taj optimizam Hrvatima vratio Zlatko Dalić, a ne njegova prezimenjakinja Martina Dalić, kao i Plenković osobno, premda je to njihov posao. Dotad, ostaje nam (ipak) tračak optimizma da ćemo jednoga dana bacati kauče kroz prozor iz razloga od kojih se živi umjesto od onih za koje se živi, poput titule nogometnih prvaka.
Pogledajte slavlje naših navijača
A di ces vece sramote nego kada jugosi i udbasi pocmu velicati nogometnu mocvaru..