Subota 6. lipnja
I slavni Dragan Džajić ode u četnike
Ima poznatih Srbijanaca koji su vam se utisnuli u pamćenje po nečemu dobrome i ne biste pomislili da pripadaju zagovornicima srpskih ratnih zločina i zločinaca. Na primjer, nogometaš Dragan Džajić koji je uz izvrsnu igru na terenu bio korektan i pomirljiv pa onda simpatičan i Hrvatima koji su ga gledali. No sada je upravo on uručio dres Crvene zvezde ratnom zločincu Draganu Vasijkoviću, kapetanu Draganu, u Hrvatskoj osuđenom na 13 godina zatvora, koji je i odležao. Čuđenje je to veće zacijelo i za mnoge poštovatelje protumiloševićevskog negdašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića, za čije je ubojice nedavno Vasiljković zahtijevao puštanje iz zatvora, jer oni su srpski heroji. Treba očekivati još takvih “iznenađenja”, jer ako se veliki i naizgled krotki Džajić poistovjetio sa stravom koju je u Hrvatskoj učinio Vasiljković, sigurno je da u srbijanskim elitama ima još mnogo onih koji odobravaju agresiju i slave njezine najpoznatije “heroje”. Što reći o tome da neka glasila iz hrvatskog medijskog mainstreama uopće nisu objavila vijest o sramotnom Džajićevu postupku. Je li im možda postala obična činjenica da “Hrvatska nema sugovornika u fašističkoj Srbiji”, kako piše portal Narod.hr.
Nedjelja 7. lipnja
Možda sljedeće otkriće i bude – sekretar Partije
Puno što zlobnih što žalujućih što normalnih reakcija izazvalo je otkriće da je vođa desnice Miroslav Škoro bio predsjednik Komisije za kulturu Saveza socijalističke omladine Osijeka. O tome saznajemo iz lista Ten, koji je u intervjuu 1985. godine “druga Škoru” predstavio i kao “poznatog društveno-političkog radnika”. Ne bi to bilo toliko čudno da pjevač lake glazbe nije izjavio da je u Ameriku otišao jer “nekakvu svoju budućnost ne može tražiti u toj Jugoslaviji”, u zajednici koja mu se “nije dopadala”, ali u kojoj je bio dužnosnik socijalističke omladine i, kako je pisao Ivica Šola, “miljenik struktura”. Javio se i Mesić: “Zašto je petljao da nije bio pionir kad smo svi u prvom razredu dobili maramu i titovku, prolazili identični ritual?” I zašto, pita se Mesić, Škoro prešućuje “ni po čemu kontroverzan podatak da je vodio Komisiju za kulturu omladinske organizacije”. O Škorinu “petljanju” o razlozima odlaska u Ameriku i o “nepodnošljivom” mu životu u Jugoslaviji govorili su i pisali već spomenuti kolumnist Šola te poznati Osječani Krunislav Olujić, Ivica Vrkić i drugi. A možda se i otkrije da je Škoro, kako sam ironizira bavljenje njegovom biografijom, bio i sekretar Partije.
Ponedjeljak 8. lipnja
Kako bi trebalo uzvratiti mađarskom premijeru
Mađarski premijer Viktor Orbán na Facebooku objavio je video s nedavnog otvaranja spomenika posvećenog 4. lipnju 1920. Tog su dana Mađari Trianonskim sporazumom izgubili većinu teritorija i smatraju ga najmračnijim datumom u svojoj povijesti. Na videu se, između ostalog, jasno vidi ploča s natpisom “Rijeka – mađarsko more” koja je dio tog spomenika. Orbán je u Hrvatskoj obuzdavanjem stranih profitera u svojoj zemlji, otporima Europskoj uniji i uspjesima u gospodarstvu stekao veliki ugled, ali se svojom velikomađarskom politikom i posezanjem za hrvatskim teritorijima našao na popisu na kojem su i zločinački talijanski, njemački, srpski... osvajači koji su u nedavnoj prošlosti u krvavim ratovima komadali i napadali Lijepu Našu. Kako je s Orbánom na čelu Mađarske uopće moguće govoriti o “prijateljskim odnosima sa susjedima”? Hrvatska bi s tom zemljom suradnju trebala svesti samo na najnužnije ekonomske i druge potrebe, vlast bi sve druge odnose trebala prekinuti te se žestoko oprijeti sjeni što na Hrvatsku “baca je Pešta” i podsjetiti kako su prošli svi osvajači, pogotovo u Domovinskom ratu. Jer tko zna gdje bi mogla završiti Orbánova ustrajnost u svojatanju hrvatskih teritorija.
Utorak 9. lipnja
Milanović – bacač ploča kao bacač petardi
Ciril Zovko je jedan od onih hrvatskih biznismena koji su poslovanje iz inozemstva prenijeli u Hrvatsku, a u javnosti ih ima u dvadeset godina jednom. U Lijepu Našu ga je iz Kanade pozvao predsjednik Tuđman, sagradio je Importanne centar i Importanne galeriju te, kako piše u uvodu jednog ovotjednog intervjua sa Zovkom, “impresivnu turističku tvrtku s pet hotela koji posluju u Dubrovniku”. Da su i drugi uspješni poslovni emigranti toliko ulagali u Hrvatsku, bili bismo bogata zemlja. Osobno sam se uvjerio u Zovkovu pomoć Hrvatskoj koju on nikad nije razglašavao, za razliku od nekih emigranata koji su, kako mi je sam pričao, od imućnijih Hrvata po svijetu isprosili neke dolare pa njima mahali po Hrvatskoj. Ima jedna zanimljiva rečenica u spomenutom intervjuu sa Zovkom, koji je marka u hrvatskom turizmu i biznismen s međunarodnim iskustvom: “Za globalnu prepoznatljivost Hrvatske više je napravila Kolinda Grabar-Kitarović nego ijedna institucija u turizmu sa svim svojim uredima i stručnjacima.” Tko će takvo što u nekoj budućnosti reći o šmrkljivom Škori i bacaču petardi Milanoviću koji su u “koaliciji” Kolindu svrgnuli s Pantovčaka? Tako je to kad god se u hrvatskoj politici pojavi netko sposoban.
Srijeda 10. lipnja
Srbima se isplati hraniti “ustaška” usta
Čitam naslov: “IZ SRBIJE STIGLI ŠLEPERI SALATE I OSTALOG POVRĆA: Samo u prva dva mjeseca ove godine uvezli smo povrća za 29 milijuna eura”. Vijest kaže i kako smo lani, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, uvezli voća i orašastih plodova, agruma i lubenica u vrijednosti od 35,6 milijuna eura, što je za 18,3 posto više nego godinu prije. I dok sputani koronom stalno slušamo da bismo se trebali vratiti zemlji, na izmaku epidemije (nadajmo se!) opet stara priča. I stara istina da uvozimo proizvode koji i u nas odlično uspijevaju i kojih bismo mogli imati i za domaće potrebe i za izvoz – to su jabuke, kruške, krumpir... A trećina uvezene mrkve, repe, cikle... i polovica uvezene salate stigla je iz Srbije. Hajde, bar neka korist, Srbi tako imaju manje razloga da ratuju protiv nas, više im se u miru isplati imati hrvatsko tržište, makar hranili “ustaška” usta. Ako smo i u drugim proizvodnjama pri dnu ili na samom europskom dnu, ništa zato, imamo vlast koja neprekidno priča o uspjesima. Ako je vlast ženik koji bi se ženio a narod mlada koja bi se udala ali samo za onoga tko je može prehraniti, nikad vjenčanja ne bi bilo. Ali vlast mladu dobije na prijevaru pa je potjera u inozemstvo.
Četvrtak 11. lipnja
Turizam – zasluga prirode i predaka
Oduševljenje nacije, kako se stječe dojam u javnosti, rijetkim optimističnim najavama i razočaranje pa i panika zbog crnih prognoza o ovogodišnjem turizmu pokazuju kako smo, kad nam je jedna djelatnost sudbonosna, loši u drugim granama gospodarstva. Evo jednog šokantnog ovotjednog naslova o našim najboljim gostima koji je zasjenio sve druge: “Nijemci ostaju doma? Masovno poslušali savjet da odmor provedu u domovini. U Njemačkoj bukirano čak 88 posto kapaciteta, kod nas buking jako sramežljiv”. Malo je zemalja u svijetu, ako takve uopće postoje, u kojima se kao u Hrvatskoj toliko strepi i toliko veseli zbog loših ili dobrih vijesti o turističkoj sezoni. I uglavnom se zaboravlja da prihodi od turizma nisu osobita zasluga vlasti, ni političkih ni turističkih, nego zasluga prirode koja nam je dala lijepo more i sunce i davnih predaka koji su nam ostavili prekrasne gradove duž cijele morske obale. Unatoč tome i svako malo dijete zna koliko smo ovisni o turizmu, o nekoj vrsti kruha bez motike, pa i djecu učimo kako se ne živi od rada i sposobnosti nego od ljepote. Ima se osjećaj da ništa ne treba raditi nego samo čekati novac od turizma, što Hrvati jako vole i u čemu su jako “sposobni”.
Petak 12. lipnja
Kad Tonino Picula mlatne po Americi
Hrvatski europarlamentarac Tonino Picula imenovan je izvjestiteljem Europskog parlamenta za odnose s Amerikom, a u povodu toga izjavljuje da su prosvjedi u SAD-u “koktel rasizma i duboke ekonomske krize”. Jedna od najvažnijih Piculinih zadaća bit će i zauzimanje za jednakost svih građana u odnosima EU sa SAD-om, što u hrvatskom slučaju znači i ukidanje viza za putovanje u tu zemlju. No što će Hrvatima te vize? Što će raditi u “strahovitoj ekonomskoj krizi” u Americi, među desecima milijuna nezaposlenih? Kad je riječ o državi u kojoj ništa ne valja bilo bi bolje da se vize ne ukidaju, i više bi ukidanje trebali željeti siroti Amerikanci nego Hrvati. Ali Amerikanci uglavnom ne znaju ni što je ni gdje je Hrvatska, pa bi Piculinu crnu sliku o sebi, ako uopće dođe do njih, mogli otpisati kao nepostojeće mišljenje nepostojećeg dužnosnika iz nepostojeće zemlje. Ali to neće umanjiti samoljubivu Piculinu umišljenost, to jest titovsku arogantnu naviku da se mlati po Zapadu, truloj buržoaziji i kapitalizmu koji propada kako bi se sebi dalo na značenju koje ne postoji. Kad je Europska unija spala na takvog izvjestitelja o odnosima s Amerikom, možemo zamisliti koliko je u tim odnosima moćna.
Nije jasno da li se sugerira da glasamo za Pervana, koji je godinama reklamirao ruski kapital i Dreleta, koji se režimski izrugivao s "čavel glavi" legendarnom Thompsonu?