Imali su 14 dana za 450.000 potpisa. Zakon kaže da će Hrvatski sabor referendum raspisati ako to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj. A to ove veljače nije bilo lako. U nekim dijelovima Hrvatske jaka zima, praktično stalne padavine a onda i nepovjerenje u bilo kakve institucije. Pa i strah. Svejedno, u knjigama Aktivističkog servisa pojavilo se više od 600.000 potpisa. Motivacija volontera i organizatora graničila je sa u nas gotovo zaboravljenim fanatizmom.
Pitanja u zahtjevu za raspisivanje referenduma pametno su složena. Građani su se izjašnjavali jesu li za ili protiv članstva u EU, jesu li za zaustavljanje rasprodaje imovine, prostora i prirodnih resursa, poništenja pretvorbe i privatizacije, te zabrane prometovanja, proizvodnje i prodaje GMO-a. Čini se da zapravo nema dvojbe koji odgovor bilo tko svjestan sebe može dati na ta pitanja. Mudro. Kao organizatori akcije navode se Organizacijski odbor te Aktivistički servis. Ako u Google utipkate riječ “referendum”, na vrhu popisa pojavit će se internetska stranica akcije referendum.co. Različite internetske stranice i Facebook pune su informacija o Referendumskom ustanku i pozivu za priključenje. Nedvojbeno je riječ o skupini ljudi koja iznimno dobro barata internetom i socijalnim mrežama te je ovaj ipak iznenađujući rezultat znatnim dijelom zasluga tih vještina. Iako će organizatori uporno tvrditi da je stvar nastala spontano iz grupe na Facebooku sa ne više od 50 ljudi, već temeljni dokument Aktivističkog servisa govori drugačije. Sa oko 4800 riječi osnovnog dokumenta naziva Čarolija neposrednog odlučivanja, projekt Referendumski ustanak razrađen je do u detalje, iz čega se vidi da je zapravo riječ o podulje smišljanom pothvatu. Nositelj Referendumskog ustanka je Udruga projekt s poveznicom na Jupiter projekt d.o.o., tvrtku čiji je direktor izvjesni Rolan Dujmić. Pregledavajući financijska izvješća Jupiter projekta d.o.o. nismo našli ništa čudno vezano uz tokove novca. Kod Trgovačkog suda u Zagrebu tvrtka je registrirana za djelatnost pripreme i usluživanja pića. Ali, Rolan Dujmić većinu vremena provodi u Blatuši na području Sisačko-moslavačke županije gdje se bavi nečim što naziva samoodrživim ekoselom. Brojne poveznice s ljudima oko Udruge projekt vežu se s Amerikancem Jacquesom Frescom, alternativnim znanstvenikom na čijim se idejama zasniva i popularni underground pseudodokumentarni film Zeitgeist zajedno sa svojim nastavkom Zeitgeist: Addendum. Gledali smo oba filma i možemo potvrditi da ostavljaju doista izniman dojam. Ukratko, Fresco je futurist koji zastupa ideju gradova koji bi proizvodili vlastitu energiju iz obnovljivih izvora s ciljem potpunog otimanja ljudskog bića od ovisnosti o bilo kakvim izvorima energije pa tako i o novcu. Uobličio je to u dobro obrazložen Venus Project. Gospodin ima 96 godina, no mobilniji je od mnogih svjetskih državnika pa je tako u sklopu svjetske turneje bio i u Sloveniji a prošle godine i u Banjaluci. Dujmića spominje i prošle godine ugasli tjednik Nacional. Povezivali su ga sa sektom nekog Predraga Bundala. Dujmić u razgovoru za Večernji list sve opovrgava uz popriličnu dozu smijeha:
– Ja s time zaista nemam veze. Jedini put kad sam bio na štandu jest kad sam se potpisao. Ja ne vidim to kao put. Moj bi put bio osobni napredak, ako zasvijetlim ja, zasvijetlit će i svi oko mene. Što se Udruge projekt tiče, ja sam predsjednik jer to netko po propisima mora biti, ali svi smo ravnopravni pa tako i Dubravko Krčmarek koji je u ovoj akciji više angažiran. Sama tvrtka Jupiter projekt ne radi ništa i davno je stavljena u mirovanje. Ideje Jacquesa Fresca imaju neke veze s mojim samoodrživim ekoselom, ali nije to doslovna provedba – kaže Dujmić.
Branitelji i ekolozi
Povezuju vas s nekom sektom, spominje se put u Ameriku?
– Ma to su čiste gluposti, dajte molim vas...”
– Po svemu sudeći, a tako govori i više izvora, vi ste Cid El iz Anoynimousa, ta je osoba i direktor u vašoj tvrtki?
– Ma ne, ma kakvi. Kao što sam rekao, mi smo jednostavno skupina labavo povezanih ljudi, tko što radi u svoje vrijeme, ja zaista ne znam! Ali, Cid Elov profil na Facebooku naslonjen je na profil Rolana Dujmića, uz dosta dodirnih točaka. Kako provođenje zamisli izravne demokracije izgleda u praksi osvjedočili su se i ne znajući to građani hrvatskih gradova potpisujući se u knjigu potpisa za referendum pa i mi sami nakon što smo neke ljude iz organizacijskog odbora upoznali na licu mjesta, posljednji dan održavanja referenduma. Je li doista, kako neki tvrde, riječ o ljudima s ruba? Zoran Mihajlović osoba je koja je na lecima Referendumskog ustanka navedena kao predsjednik Organizacijskog odbora i njegov PR. Mihajlović je umirovljeni pirotehničar koji među sisačkom braniteljskom populacijom uživa veliki ugled zbog 1737 dana u borbenom sektoru, iako to sam opovrgava. Tvrdi da je ovo početak njegova aktivizma. Uz Mihajlovića je na popisu 13 ljudi od kojih je sastavljen organizacijski odbor, a neka su imena otprije poznata. Neven Botica kandidat je Stranke mladih za gradonačelnika Zagreba na sljedećim lokalnim izborima u svibnju, a to mu nije prvo političko djelovanje jer je prije Stranke mladih uz njega povezivana i stranka Hrvatski centar. Posljednje političko pojavljivanje imao je, pak, kao čelnik Hrvatskog građanskog centra početkom ove godine kada je zastupao zaštitu hrvatskih vodnih resursa i, dakako, podržao Referendumski ustanak. No, Dubravko Krčmarek, također član organizacijskog odbora, tvrdi da oko njegova političkog djelovanja zapravo nitko nije siguran te da se u organizacijski odbor prijavio tek kao građanin. Žitelj Hrvatskog Leskovca, gdje je radio u lokalnoj tvrtki Poljoprerada, danas u stečaju, Botica je s Krčmarekovim bratom Sinišom priveden potkraj 2011. zbog – razvijanja hrvatske zastave na Trgu bana Jelačića za vrijeme jednog od brojnih prosvjeda. Sam Siniša Krčmarek sudionik je brojnih akcija, u ratu je Siniši i Dubravku poginuo brat, a zbog neimaštine 2009. godine pokušao se kandidirati za predsjednika Hrvatske – kako bi prehranio obitelj. Prepoznatljiv je po zelenoj vojnoj beretki urešenoj metalnim simbolom. Ni Zahir Kurbašić nije nepoznat domaćoj javnosti. Godine 2009. se, kao kandidat Demokratske stranke žena čiji je član od 2004., prijavio za hrvatske predsjedničke izbore, ali nije postigao značajniji uspjeh. Prošle je godine bio predsjednik Savjeta neuspješno osnovanog Sindikata nezaposlenih koji je pokušao pokrenuti sa još jednom osobom koju srećemo na štandu Referendumskog ustanka a to je donedavni Večernjakov bloger Roko Šikić. Šikić je poznat po pokretu “Volim Hrvatsku” a pozornost javnosti privukao je akcijama na granici ekscesa poput “Ne u EU”, o čemu u intervjuu portalu Politika Plus kao svoje zapaženije akcije navodi skidanje zastava EU u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, što je sa suradnicima činio i ispred kamera a prijavio je i nepoznatu osobu zbog isticanja zastave EU, što smatra protuzakonitim. Pogledamo li pak tko je uopće registrant internetske stranice Referendumski ustanak naći ćemo da je to Romano Sole, bivši urednik desnog portala HRsvijet koji inače živi u Njemačkoj. Sole se osim po tome istaknuo i po javnoj potpori u prikupljanju potpisa protiv ukidanja emisije “Na rubu znanosti” Krešimira Mišaka kojega drži autentičnim borcem protiv raznih međunarodnih urota.
Malo donacija, više skupili sami
Znači, skupinu aktivista koji stoje iza Referendumskog ustanka čine ljudi najrazličitijih ideoloških stajališta, od krajnje desnice preko zelenih pa do čistih ljevičara. Bilo nam je teško povjerovati da tako amorfna skupina ljudi može izvesti takvu zamisao do kraja. U srijedu oko 11 sati, po i dalje lošem vremenu, Zoran Mihajlović i Dubravko Krčmarek održali su završnu konferenciju za novinare u povodu završetka prikupljanja potpisa koji je nastupao taj dan u ponoć. Vidno umorni, neobrijani i promrzli, pričekali su nekoliko novinara koji su upravo ispratili povorku radnika Diokija na putu prema Markovu trgu.
Čujem da ste imali problema, da su vam prijetili.
– Pa nisu baš prijetili, ali problema je bilo – komentirali su Mihajlović i Krčmarek ispred improviziranog natkrovlja ispod kojeg su se oko stolova s knjigama potpisa neprestano izmjenjivali novi ljudi stavljajući svoje parafe. – Evo, na primjer, grad je dužan dati štandove za ovakve aktivnosti, ali su nam ipak iz Tržnica Zagreb popodne prije javili da nam štandove ne mogu dati ne platimo li 20.000 kuna – rekao je Krčmarek.
I? Jeste li platili?
– Nismo.
A na koji se način uopće financirate? Vidim da postoji udruga, da se prikupljaju donacije.
– Skupili smo. Ljude ne plaćamo, svi su volonteri. Što se donacija tiče, na račun udruge sjelo je, samo malo, evo, oko 2800 kuna, ne više. Ovo ostalo skupili smo između sebe.
I koliko vas je sve to koštalo?
– Oko 20.000 kuna.
Uspjeli ste provesti 14 dana prikupljanja potpisa s 20.000 kuna!?
– Pa da, ljudi su prepoznali inicijativu i masovno nam se pridruživali. A još smo bili i pod medijskom blokadom – tvrdi Mihajlović.
Pa niste baš. Sami ste na svojoj stranici objavili kako ste se u vodećim medijima pojavili 15 puta.
– Da, ali to je bilo tek nakon što se vidjelo da ljudi reagiraju.
Kako je uopće krenulo?
– Od grupe za razvoj izravne demokracije na Facebooku, bilo nas je oko 50, a sad nas je, kao što vidite, puno više.
Ali, odakle uopće ideja? Tko je idejni začetnik? Više puta vidio sam Matu Kapovića kod ovih štandova?
– Nema on puno veze s time. Da smo u kontaktu, jesmo, komuniciramo, daje nam savjete, ali nije izravno angažiran.
U kakvim ste odnosima sa skupinama Anonymous i Occupy Croatia?
– Pa njihovih članova ima ovdje, ali ne radi se o istom vodstvu ili istoj organizaciji.
Da, ali njihove su se aktivnosti primjetno pojačale za vrijeme prikupljanja potpisa.
– Ne bih znao, doista, nisam toliko upućen u njihov rad.
Imate li neke vanjske uzore? Mislim, mogu vjerovati da je stvar organizirana ovdje, ali isto tako mogu vjerovati da je ideja već negdje viđena?
– Pa ako baš hoćete, u principu je tako – rekao je Dubravko Krčmarek i dodao:
– Dugo sam pratio slične akcije drugdje u svijetu, ponegdje, poput Aljaske primjerice, one su imale velikog uspjeha. Prilično vremena potrošio sam na edukaciju preko interneta da bismo bili spremni u djelo provesti tako složen zadatak. Ali vjerujem da ćemo imati rezultata.
Suprotnosti za istim stolom
Spomenuti Mate Kapović, kojeg neki povezuju s tom akcijom, rekao je o događaju:
– I sada se vidi da referendumski sustav u našem zakonodavstvu ne funkcionira. Neovisne građanske udruge jednostavno ne mogu ispuniti te uvjete.
Često ste viđani pored štandova Referendumskog ustanka, neki vas spominju kao jednog od idejnih začetnika te akcije.
– Organizatore ne poznajem, a neke znam samo iz viđenja ili sam ih samo jednom vidio. Čak smo i ideološki dosta udaljeni – opovrgnuo je Kapović.
Ali i neki od njih tvrde da ste u kontaktu?
– Kažem, vidio sam ih tu i tamo. Akciju pratim, zanima me. Evo vidite što se dogodilo u Dubrovniku, skupili su 9500 potpisa a sada ih lokalna vlast na sve načine nastoji poništiti.
Ono što organizatori Referendumskog ustanka pokušavaju jest varijanta onoga što se u svijetu naziva grassroots democracy, slikovito prevedeno, izravna demokracija, pri čemu politikom nekog društva upravlja zajednica, dakle odlučivanje dolazi odozdo. Osobna politička uvjerenja padaju u drugi plan jer ih nadilaze ona općeg karaktera. Takva se razmišljanja često povezuju s ekološkim strankama – ekolozi se brinu za okoliš, koji je opće dobro. Tako se na listiću našlo i pitanje o GMO proizvodima. U grassrootsu je moguće da za istim stolom sjede ljudi suprotnih političkih uvjerenja. Primjerice, Zoran Šunjić, dizajner po zanimanju. Zoran je svoj zanat učio od Ante Vulina koji je dizajnirao Tuđmanovu grobnicu.
– Već na prvom predavanju shvatio sam da ovo društvo nije u redu kada nas je Vulin odmah prozvao – elitom. Nas, koje je prvi put vidio. Svoj posao doživljavam kao javni. Osmislim proizvod, a zajednica neka odluči da li nešto vrijedi. Mislim da to treba biti tako – kaže Šunjić. Kao potvrda funkcionalnosti tih suprotnosti razgovoru se pridružio i Ivica Filipović.
– Evo vidite, ja sam teški desničar. Bio sam predsjednik najekstremnije desne stranke u Hrvata.
Koje?
– Hrvatskih republikanaca. Prošao sam i rat, bio u najopasnijoj postrojbi. Komandos. Baš sam se vratio iz Gospića – dodaje Filipović.
Zanimljivo. To je najkonzervativnija sredina. Kako ste prošli tamo?
– Pa ima interesa, zanimaju se ljudi – odgovorio je Filipović pružajući nešto na čemu piše Hrvatsko nacionalno vijeće – Zajedništvo izvandomovinstva i domovine.
– Pogledaj letak, to je bilo na našem štandu. Podršku nam je dao Karlo Starčević, vlasnik Velebitskog piva, to je njegov program. Onda su to vjerojatno i njegovi ljudi tamo.
Filipović je prije nekoliko godina izdao knjigu “Misli i pogledi” kojoj je recenzent bio general Ante Roso. Filipović u knjizi tvrdi da je sudjelovao u “Gotovininoj mreži”, da je dobio četiri godine uvjetno i tri godine psihijatrijskog liječenja za obiteljsko nasilje, no smatra da je mogao i gore proći.
Kako ste se vi našli ovdje?
– Nemam više kamo. Nisam ostvario braniteljska prava, ne radim, pa moram poduzeti nešto.
Filipovića pamtimo i iz prosvjeda Ivana Pernara kojeg naši sugovornici koriste kao plastičan primjer funkcioniranja te amorfne organizacije:
– Čim netko počinje koristiti ovaj pokret za osobne političke ciljeve, povlači se. Ili mu mi tako priopćimo. Sjetite se što je bilo s Pernarom, čim je osnovao stranku, sve je bilo gotovo – rekli su naši sugovornici.
– Ako nam ovo ne uspije, iako je pitanje i što znači dovoljno potpisa i tko uopće raspolaže podatkom o točnom broju birača, imamo još ideja i planova za akcije – izjavili su.
Mislite li na nasilje?
– Apsolutno ne! Kod nasilja mi stajemo – rezolutno je odgovorio Krčmarek.
Znači, mislite da se ovdje ne može dogoditi Bugarska?
– Što se nas tiče, ne, ili barem jako teško.
Mihajlović je istaknuo:
– Razni stručnjaci predvidjeli su nasilje već u proljeće u slučaju da politika nastavi ignorirati zahtjeve građana. Političari su ti koji provode nasilje nad građanima, a ne obrnuto. Ova je akcija usmjerena upravo na sprečavanje bilo kakvih prosvjeda, koji baš nigdje nisu dali rezultata. Vjerujte, mi smo od samog početka imali različitih provokatora ubačenih u naše redove, ali sve smo kulturno riješili.
– Alo, jesi potpiso?
Okrenuli smo se misleći da se visoki 35-godišnjak obraća nekome poznatom, no obratio nam se izravno.
– Pa ne, nisam...
– Ajde, što čekaš, potpisuj, svi su potpisali! – odvratio je.
– Dobro, ajd...
