Nekada davno, kada je još demokratska volja naroda bila na cijeni, često se mogla čuti izreka kako “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Autorstvo izreke pripada jednom od najplemenitijih luzera u povijesti političke misli, Josephu de Maistreu, koji je odbacivao samu ideju demokracije kao nelegitimnu i suprotnu Božjim zakonima.
Zato kod njega ta izreka ima formu kletve na demokraciju uopće pa ona izvorno glasi: “U demokraciji svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.” Ta je izreka kasnije preuzeta od samih sudionika u demokratskoj igri, najčešće kao mudrolija iza koje su se skrivali njezini gubitnici, izricana kao opomena narodu da drugi put pametnije bira svoju vlast. Tim je potezom napravljen pomak od De Maistreove kritike demokracije prema kritici vlasti, ali, premda izrečena i u tako krivotvorenoj formi, ona kod nas danas mora pobuditi izvjesnu nostalgiju. Bio je to nepatvoreni, iako i naivni, izraz vjere u sam demokratski poredak.
Kako god bilo, moglo se pronaći finu dozu istine iza tih riječi. Narod je stvarao svoju elitu, koja je onda stvarala vlast u kojoj se ogledala njegova priroda. Vrijednosti vladajućih bile su odraz stanja naroda. Neobuzdan, prijetvoran i kradljiv narod stvarao je autoritarnu, manipulativnu i koruptivnu vlast. Nacije malo bolje skrojene glave imale su i kultiviraniju i bolju vlast. U svakom slučaju, postojala je izvjesna proporcija pa je u vlasti narod mogao vidjeti istinu o samome sebi.
Vladajuća klasa je, također, morala narodu polagati račune. Njihova je obveza bila da unapređuju narodni interes. U tom smislu je politička elita bila projekt samog naroda, njegov pokušaj da poboljša vlastitu sudbinu, a ta sudbina je bila onakva kakvu političku elitu uspije proizvesti. Mogla je ta vlast biti dobra ili loša, ali bar smo znali da smo je sami stvorili, da smo tu sudbinu i “zaslužili”. Postojala je nekakva kontrola i nit uzajamne odgovornosti između elite i naroda.
I sam je pojam elite u politici nekad bio više od fraze. Ranije su narodnim vođama uglavnom postajali ljudi koji bi i prije ulaska u politiku bili uspješni i ostvarene osobe. To je značilo da postoji snažno društvo koje je sposobno iznjedriti svoju elitu. Starčević i Radić živjeli su za politiku, a ne od politike. Danas u politici uglavnom imamo ljude koji svoje ime stječu tek dolaskom na vlast. Nema više prirodnih vođa, već samo ljudi koji se dobro snalaze unutar zadanog političkog sustava.
Igrom sudbine, kroz povijest smo imali i tu nesreću da smo, kao i ostali istočnoeuropski narodi, imali i – vlast kakvu nismo zaslužili. Kakvu nitko nije zaslužio – komunističku ohlokraciju, koja je ološ uzdigla na vlast, štoviše, u kojoj je ološ postao sinonim za elitu. To je značilo i potpunu devastaciju društva i njegove snage da proizvodi svoju prirodnu elitu. Postali smo siromašno društvo, u kojem je vlast postala sinonim za egoizam, a ne zalaganje za opće dobro.
Najsiromašnija su ona društva koja ne stvaraju elitu, a ne ona kojima nedostaje materijalno bogatstvo. Zato, kada smo ponovno dobili “vlast kakvu zaslužujemo”, s tom vlašću nismo dobili i elitu. Jer što bi jedno društvo koje je uništeno kroz socijalistički eksperiment i moglo drugo nego politiku shvatiti kao priliku za grabež? Politika je postala ogledalo onog najgoreg u nama, a ne prilika za bolje. Jedini alat koji neka zajednica ima za unapređenje svoje sudbine izašao je na loš glas. Ali tu smo negdje “uhvatili priključak” sa svijetom. I kad su stvari konačno trebale krenuti nabolje, kao da je čitav svijet poludio. Tako sada imamo prilike gledati kako sama politička elita počela odbacivati svoje poslanje. Jer, kako objasniti prepuštanje upravljanja čitavim svijetom klasi “stručnjaka” u koroni? Kako objasniti da su najmoćniju političku figuru cenzurirale tehnološke kompanije? Kako objasniti instaliranje političke mumije za najmoćnijeg čovjeka na svijetu?
Prisustvujemo li dragovoljnoj smrti političke elite? Jesmo li opet na putu da dobijemo vlast kakvu ne zaslužujemo? Ovaj put to nije više politička klasa, već klasa tehnokrata. Tu elitu ne stvara narod. Ona nije nacionalna, već globalna. Ona nije odraz narodne vrline, već straha koji usađuju u nas. U eri tehnokracije strah je jedina građanska vrlina. Osjećate li već, kao svaki dobar građanin nove tehnokratske ere, taj strah?
"...Vrijednosti vladajućih bile su odraz stanja naroda. Neobuzdan, prijetvoran i kradljiv narod stvarao je autoritarnu, manipulativnu i koruptivnu vlast..." Ili što je jedan drugi, manje poznati, mislilac rekao: "Ne može lopovski narod iznjedrit poštenu vlast." Vrhunski, zbilja vrhunski tekst.