Skromni su izgledi da će Hrvati uskoro odbaciti prtljagu s kojom se teško probijaju u budućnost, sve dok svatko od baštinika ili siročadi povijesti navlači istinu na svoju stranu.
Kao da prošlost igra neke produžetke poslije završene utakmice pa se posljednji živi igrači, ili publika, uživljavaju u borbe koje su ili dobivene ili izgubljene; rezultat se više ne može promijeniti. Umjesto da te probleme stave sa strane, ostave stručnjacima da se o njime spore ili dogovore, različiti nestručnjaci uzimaju stvari u ruke i otežavaju narodu da se u miru posveti težim problemima koji su zaostali ili iskrsavaju u novim dramatičnim okolnostima. Sve dok se prošlost budi kako se javljaju koje nesanice, Hrvati će se iscrpljivati u neproduktivnim sukobima koje su ozbiljne države riješile na vrijeme. Hrvatska nije tipičan slučaj jer je i u ratu i u miru imala ekstremno teške režime koji su opteretili i očeve i njihovu djecu.
Možda duhoviti Stipe Mesić i nije bio sasvim u krivu kad je u svojoj HDZ-ovskoj fazi rekao da su Hrvati jedini narod koji je pobijedio dva puta: jednom kao ustaše, drugi put kao partizani.
Službeno nisu pobijedili ni jednom; Pirova pobjeda iz ‘41. svima je bila težak poraz, a pobjedu iz ‘45. kasniji su pobjednici anulirali, da ne bi morali priznavati što je u svjetskom ratu bilo s Hrvatskom. Budući da u zemlji ima više pobjednika nego ratova, to se o globalnoj bilanci rata i mira još ne može postići potreban konsenzus. Spor između Hrvata i Srba nije završen, uz sve pozitivne pomake koje ova administracija čini. A teži spor nastavlja se među Hrvatima: tko je bio na kojoj strani? Čiji je totalitarizam bio bolji?
Od svih prijepora koje je Hrvatima ostavila teška povijest, najlakše bi bilo riješiti problem koji je odugovlačenjem postao najteži – staviti izvan snage, da se ne kaže zabraniti, zaštitni znak ustaške države. Nema, međutim, dovoljno političke volje. Zabrana je nepopularna, čak i prema ruševinama ratnoga režima koje je Europa pravodobno raščistila. Bolje bi bilo, i produktivnije, da se za tu vrstu kirurgije ne moraju koristiti oštre zakonske škare, da se operacija može izvesti pedagoškim ili političkim skalpelom. Ali, u demokratskoj i europskoj državi Hrvatskoj „za dom spremni“stekao je pravo građanstva zato što se politika ne drži vlastita Ustava, a dio sudova ni hrvatskog Ustava ni europske povelje. Naši akteri ne mogu prepoznati svoje obveze ni iz platforme Europskoga suda za ljudska prava koji moralno obvezuje zemlje koje su „iskusile nacističke strahote“(Hrvatska je među njima) da se distanciraju od takvih masovnih zločina. Svima bi to trebalo biti dosta da razumiju da vrag odnosi šalu.
Hrvatski problem počinje i završava time da su Hrvati živjeli pod dva totalitarizma, i da se plaše guštera čim koji drugi gmaz prođe.
Kad se jedan ustaški relikt stavi na tapet ili pod tepih, postavlja se pitanje komunističkog reciprociteta. Što se može staviti na drugu stranu vage, radi ravnoteže? Zaštitnim znakom „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, više se nitko ne služi otkako je fašizam politički mrtav, a sloboda nije dana narodu. Od živuće komunističke ikonografije, hrvatske antikomuniste najviše bode zvijezda petokraka. O petokraki se, iz hrvatske perspektive, može politički suditi različito, i da je pokrivala zločine protiv Hrvata učinjene pod tim znakom u Domovinskom ratu, što je točno, i da je označavala borbu protiv svih fašista, što je također važno. Svježije i teže emocije su uvijek jače. Sama petokraka ima dva značenja, ovisno o tome na što je naslonjena: kod Pitagore i kod alkemičara u srednjem vijeku, petokraka, s vrhom prema gore, označavala je princip apsoluta, dok s vrhom prema dolje iskazuje blisku prisutnost đavla. Za razliku od fašističkih i nacističkih amblema, koji su doživjeli sudbinu režima koje su predstavljali, petokraka nije politički sankcionirana, ni u obliku apsoluta ni u značenju đavla, iako su je koristile komunističke države i partije.
Demokrat Churchill išao je i s „crnim vragom“, ako mu je pomagao da pobijedi Hitlera, kao najveće Zlo; pomagao je komunista Tita, a sa Staljinom zaustavio Hitlera i crtao kartu poslijeratne Europe, iako je morao znati s kakvim zločincem ima posla. Amblemi u ratu su kao dresovi u sportu: nose se dok ne završi utakmica; poraženi idu u niži rang. Petokraku u Hrvatskoj ne nose ni pioniri ni vojnici ni sportaši; nije ona ni državni ni poželjni znak u državi koja je preuzela mnoge komuniste koji su se pridružili državotvornom pokretu, a odbacila komunizam i kao sistem i kao ideologiju. Još se okorjeli titoisti pojave s njome svakoga proljeća u Kumrovcu, dignuta je bila i na riječki neboder u umjetničkom performansu koji bi se mogao mjeriti na skorim izborima, na jednoj i na drugoj strani. Je li to količinski dovoljno za zabranu, kad bi se našli pravni i politički argumenti?
Jednom je Zoran Milanović, u nedostatku bolje inspiracije, rekao da se može nabosti na petokraku, zanemarujući da petokraka svoje krakove može usmjeriti na različite strane. Kad bi se ispunio zahtjev HOS-ovaca o zabrani „zločinačkog znaka“, čuveni vlasnik piva mogao bi postaviti visoki odštetni zahtjev, ili nositi gaće na štapu, budući da je baš crvena petokraka, i u Pitagorinu rasporedu, dio brenda toga čuvenog piva. I u kapitalizmu petokraka ima upotrebnu polovnu vrijednost zato što je reklamno uočljiva i učinkovita na tržištu; od golemih prihoda pokrivaju se i troškovi nogometnog natjecanja koje će vjerojatno preživjeti loše pripremljeni udar superlige. Pravno i politički, petokraka je zaštićeni znak u Europi. Mađari su od nje trpjeli desetljeća terora, uključivo i brutalnu vojnu intervenciju; a kad je jedan Mađar zatražio njenu zabranu, sud u Strasbourgu stao je u obranu slobodnoga korištenja toga znaka. A taj isti sud, obvezatan za države članice, nije hrvatski ZDS stavio u kategoriju slobode izražavanja. Netko će reći da su to dva mjerila; točnije je kazati da se radi o dva različita povijesna fenomena.
Uovoj fazi političke (ne)zrelosti Hrvati još nisu spremni – uz sve pritiske i moguće obzire – raskrstiti do kraja i konačno s pozdravom „za dom spremni“, on za jedne ostaje „sveti pozdrav“, a za druge postaje „poganski znak“, niti se odlučiti gdje je petokraka između apsoluta i đavla. Vaga miruje. Ostaje li lustracija kao posljednje sredstvo izravnavanja računa između komunizma i tuđmanizma?
Slovenci bi, kako govori pisac-pjevač Zoran Predin, „preko noći ostali bez krajnje desnice“, da je provedu; Hrvati nemaju Janšu, ali imaju druga bolna mjesta. Prvi hrvatski predsjednik nije proveo lustraciju da ne izaziva obračune među Hrvatima u vrijeme obrane od velikosrpske agresije; nakon pobjedonosnog završetka rata, izbjegavao je i dalje takvu operaciju da ne izazove potrese u stranci koja je skrila mnoge grešnike iz komunizma. Da je bio hrabriji, i da nije bježao od vlastite prošlosti, Ivica Račan mogao je napraviti inventuru i osloboditi ljevicu „istočnoga grijeha“komunizma i jugoslavenstva. Prebjezi su već bili na drugoj strani; ne bi puno stajali Račana i njegovu vlast da ih je identificirao. Da je Ivo Sanader uzeo i taj mač u ruke, vjerojatno bi ga u HDZ-u još više zamrzili jer bi stranačku idilu narušio i s kadrovske strane; ako ne bi bilo velike koristi od zakasnjele lustracije, bilo bi manje štete i za državu od avantura u koje se upuštao, a koje se u plitici koriste kao ilustracija za beskrajne priče o korupciji u hrvatskoj državi. Od Jadranke se Kosor, s obzirom na to da se neočekivano popela na vlast i da je, očekivano, zatekla u dubokoj krizi i stranku i državu, nije moglo očekivati da će dangubiti vrijeme upuštajući se u lustracijska raščišćavanja. Čini se da Zoranu Milanoviću ta ideja nije ni padala na pamet, izuzme li se njegov čudnovati pokušaj spašavanja agenta Perkovića, a da nije ni u fokusu Andreja Plenkovića koji se kreće uhodanim koridorima između neraščišćene prošlosti i neizvjesne budućnosti.
Sa svakim danom, lustraciju je teže provesti, čak da se nađe neki mladac tipa Tomislava Tomaševića koji bi i na tome projektu gradio svoju specifičnu razliku u odnosu na potrošene hrvatske političare i politike. Možda za to nikad nije kasno, možda je stvarno bolje ikad nego nikad, da se napravi nešto reda u burnom vremenu koje je naprasno stavljeno pod plombu. Kao što je hrvatska desnica trebala raščistiti s ustaštvom, umjesto da ga upotrebljava na krivi način, misleći da joj može koristiti, tako je hrvatska ljevica trebala sustavno raščistiti s komunizmom, više negoli jednom političkom deklaracijom.
Ljevici se taj podbačaj više vraća kao bumerang, nego desnici koketiranje s ustaštvom. Dugoročno, svi će od toga imati štete, kad se suoče s posljedicama nečinjenja. S lustracijom se mogu napraviti nove nepravde, ako bi se radile selektivno, bez sistema i bez kriterija i etičkih, i pravnih, i političkih. Ako bi se njome samo štitilo Boga, Obitelj, Crkvu, Domovinu i Moral, kažnjavala bi stavove i mišljenja, umjesto da izvede na čistac represivni sustav i njegove protagoniste. Većina kandidata nije više na funkcijama, mnogi ni na životu; nije lustracija suđenje (nije ni ono isključeno, za teške slučajeve), nego isključivanje aktera represije iz javnoga djelovanja u demokratskoj državi. Za to je sad kasno, ali može biti na vrijeme, ako se na taj način bolje razlome sistem represije i njegovi akteri. U tom se slučaju „udbašem“neće moći proglašavati biskupa zato što odgađa krizme i pričesti dok ne prođe pandemija.
Moguće je pretpostaviti što bi se otkrilo u Hrvatskoj, ako 90-ih nije uništena dokumentacija, i ako ne postoje originali u Beogradu. Jedna baltička zemlja, posljednja koja je provela lustraciju, naišla je na velika, čak elitna iznenađenja među tim „kolaboracionističkim“šljamom, i rektore, i biskupe, i akademike, i sportaše, i odvjetnike, i suce, i novinare…
Lustracija bi skinula stigmu s cijelih profesija i premjestila je na pojedince; utoliko bi ona unijela element pravednosti u svijet sumnji koji 30 godina prati sve koji su javno djelovali u bivšoj državi. S lustracijom bi se ustanovilo kakve su bile dimenzije represivnoga aparata i tko je sve u njemu sudjelovao. Jugoslavija je poslije rata formirala Oznu, zloglasnu po tome da je ganjala „ostatke staroga režima“i „klasne neprijatelje“kako je htjela. Do pada svoga šefa Rankovića Udba nije bila puno blaža, a ni poslije nije odustajala od progona i likvidacije „državnih neprijatelja“, više u inozemstvu. Iskaznice Stasija i Securitate teško su optuživale svoje vlasnike, kad je došlo do demokratskih promjena u DDR-u i u Rumunjskoj. Rusija nije demontirala KGB sistem, iz kojeg je potekao i sam Putin, što se i danas vidi u postupanju države prema svojim protivnicima.
Politički se manje-više zna kako je funkcionirala jugoslavenska država, uključivo i njezine represivne službe; lustracija bi otkrila glavne likove iz tih godina. Nešto se zna, da se i naknadno ne bi moglo nešto poduzeti. U Akmadžinoj knjizi o kardinalu Kuhariću već je otkriven identitet jednoga biskupa koji je izvještavao „službe“kad biskupski razgovori nisu bili u domeni prislušnih aparata; otkriveno je tko je bio „Forum“koji je izvještavao o Tuđmanovim kretanjima i aktivnostima. Ima sigurno i drugih tragova, ako to ikoga više zanima. Stara politička garda nije uspjela razminirati teren na koji se uselila kad se raspadala država koja je postavljala mine. Može li nova naći interesa da očisti prošlost i od politika koje su Hrvatsku uništavale i od likova koji su tome služili?
Nastave li se igrati letećih Holandeza i jedriti uz vjetar, našim ljudima neće drugi biti krivi zadesi li ih sudbina koju je prorekao jedan veliki Hrvat koji se tako nije osjećao – da budu „svakom mili, svakom krivi, sami sebi teški“.
Koji paradoks o lustraciji pise netko tko nebi mogao biti u poziciji o tome pisati da je lustracija provedena kao u istocnoj Njemackoj.