Nema dana, a da narančasti mačak Lilo ne dođe ispred kuće na Medvedskom bregu, na broju 59. Tu zastane, zamijauče, provrti se i zatim se istim putem kojim je došao spuštajući se niz cestu vrati k svojoj “obitelji”. Traju ti mačkovi rituali već dva mjeseca, otkako je potres uništio kuću u kojoj su on i šestero Šuškovića stanovali.
Šestero u jednoj prostoriji
Ispred kuće bez prozora s crvenom naljepnicom na pročelju koju je Lilo bio onjušio uzvrtio se Ivica Šušković. Mobitel mu je u ruci, no odgovora s druge strane – nema. I tako već danima: – Pokušavam dobiti plinaru da mi otpoje priključak. Dobio sam četiri broja, ali ni na jedan se nitko ne javlja. A dok oni to ne naprave, ne mogu rušiti kuću. Struja i telefon su otpojeni, voda zatvorena u šahtu. Samo plin... – ponavljao je samome sebi ovaj branitelj iz Domovinskog rata kojem su suborci iz Alfi među prvima pritekli u pomoć. Šuškovići će svoju kuću koju su godinama gradili morati srušiti do temelja. Krovište će uspjeti spasiti. Nova će kuća biti visoka prizemnica, manje kvadrature od sadašnje. Temeljna će ploča biti protupotresna. Ivica se nada da će, u najboljem slučaju, do kraja ove godine kuća biti pod krovom. Dom koji će nestati dijelio je on sa suprugom Marinom, blizancima Anakinom i Davidom, bratom Željkom te majkom Maricom.
– Kada se zatreslo, vrata naše sobe su se zaglavila, gurali smo ih nogama... Nekako smo se uspjeli osloboditi, uletjeti u dječju sobu, spašavati sinove. Sjurili smo se s njima van. Nismo se usudili vraćati jer su se pojavile vijesti da slijede još jači potresi. Dečki su ostali u pidžamama, bosi – u suzama nam je govorila Marina nakon potresa. Na Medvedski breg smo se bili vratili kada je bilo sasvim izvjesno da od toliko očekivanog Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije neće biti ništa. Barem ne u tako skoro vrijeme.
– Konačno sam doznao da mogu početi raditi na kući, ali da trebam skupljati račune od svih troškova koje budem imao, pa će se vidjeti koliko će mi se troškova priznati. Mislim da zakon nije donesen prije izbora jer je problem s centrom Zagreba. Netko to želi jeftino kupiti pa kasnije skupo prodati. I zato je država, zbog nečijih interesa, blokirala Grad. Mislim da je problem Vlada, Grad je nešto i činio. Evo, Holding nam neće naplatiti rušenje i odvoz šute. Ušteda je to od 80 tisuća kuna – podastire nam svoja promišljanja Ivica Šušković u trenu kad mu se pred kućom pridružuje supruga koja se još nije oporavila od šoka uzrokovanog stresom 22. ožujka.
Tlak joj je visok i pod terapijom je, baš kao i Ivica, inače srčani bolesnik, koji je na dan potresa dobio sedam srčanih napadaja. Šestero se Šuškovića nakon potresa odselilo u blizinu, u staru kuću Ivičina bratića Marija.
– Svi smo u jednoj prostoriji – kaže baka Marica. Odlazeći s Medvedskog brega iz buke radnih strojeva koji raskrčuju posljedice potresa, odlazimo prema Zagorju. Iako je u javnosti sinonim za stradavanje u potresu Zagreb, i to ponajviše njegovo središte, i u Zagorju je bilo štete. Stradalo je više od 400 zgrada, uglavnom obiteljskih kuća. Šteta se procjenjuje na gotovo 80 milijuna kuna. Oni čiji su domovi neuporabljivi za stanovanje smjestili su se kod rodbine i prijatelja te u mobilnim kućicama u Termama Jezerčici. Najviše je oštećenja bilo u općini Gornja Stubica. Procjenjuje se da je vrijednost imovine oštećene na području te općine oko 50 milijuna kuna. Usporedbe radi, općinski je izvorni prihod oko sedam milijuna kuna... O
štećenja je bilo i na području Grada Donja Stubica te općine Marija Bistrica. U gornjostubičkom naselju Slani Potok gotovo nema kuće koja nije pretrpjela oštećenje, najviše je polupanih krovova. Na prozorskom staklu doma obitelji Kosec naljepnica je na kojoj piše: “Ovaj objekt nije za stanovanje”. U potresu su na njihovoj kući popucali zidovi, u sobe je popadala žbuka, a kuća se pomaknula. Obitelj se morala raseliti, svatko na svoju stranu jer njih petero – koliko ih je bilo pod istim krovom – nitko nije mogao primiti skupa. Najstarija ukućanka, baka Barica Kosec, otišla je k svojoj kćeri. Lijepo joj je, ali.. Njezina unuka Ivana odselila se kod dečka, unuk Mihael kod djevojke. Sin Ivica i snaha Marijana ostali su u Slanom Potoku, u staroj drvenoj kući koja se nalazi nasuprot ove koju će morati rušiti. Drvena kuća ima jednu jedinu prostoriju sa štednjakom, stolom, stolicama i kredencom. Tu supružnici kuhaju, objeduju, odmaraju... Na počinak odlaze u kuću svojih susjeda koji su na radu u Švicarskoj.
– Sad kad su se granice otprle, budu se oni vrnuli. A onda ne znam kam ćemo. Grdo je to, u par sekundi ostaneš bez svega. Nič više nemamo, osim kredita – govori Marijana u trenu dok se uz brijeg uspinje kamion u kojem je bio Ivica s prijateljem. Išao je Kosec po donaciju. Dvije armirane žice.
– Dobro je – skromno će ovaj umirovljeni branitelj zbacivši žice s kamiona. On i supruga kažu nam da znaju da je trebao biti donesen zakon, ali da od njega sada nema ništa pa će, dok ga čekaju, proći lijepo vrijeme, a samim time i mogućnost radova. – Niko nam nije rekel ni gdo bu rušil, ni kad bu rušil. Nitko više ni ne dolazi – kažu. Marijana dodaje da je bilo govora kako će im na brijeg dovesti kontejner za stanovanje, no ispostavilo se da se šleper ondje ne može uzverati... Oni pak ne mogu s brijega nikamo otići jer imaju sedamnaest ovaca i ako se smjeste u, na primjer, Termama Jezerčica, neće imati kako dolaziti hraniti životinje...
– Grdo je ovak dočekat zimu. A ona bu brzo došla. Ne znam kaj onda – govori Marijana Kosec koja je na bolovanju nekoliko posljednjih mjeseci. Na terapiju na koju je trebala ići nakon operacije nije mogla, zbog korone.
– Dug je rok neizvjesnosti pred ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Bilo bi puno bolje da je zakon donesen – kaže Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar ono što se na sve strane moglo čuti kada je postalo izvjesno da će se prije Sabor raspustiti no što će biti donesen zakon o kojem ovise brojne sudbine.
Zima će brzo doći
Prije rujna zakon i ne može biti donesen, govori župan po čijoj procjeni radova neće niti biti prije proljeća sljedeće godine. Jer nakon zakona valja donijeti pravilnike da bi se on mogao primjenjivati. A u to će doći i zima.. Kolar kao zamjerku ističe i to što stradali u potresu ne znaju ni okvirno na koliki postotak obnove svojih domova mogu računati, odnosno koliko će sufinancirati država i lokalna samouprava.
– Ja kao župan moram znati kolika je obveza. A ne znam. Ovo je solomunsko rješenje. Ne može se reći: “Hvala na ovom pitanju” i “Sljedeća dva tjedna su ključna.” Vladajući su pobjegli od problema – kaže.
Smatra i da je teško očekivati daće se država moći isprsiti toliko da pokrije sve troškove jer je zbog koronakrize gospodarstvo oslabjelo pa je pitanje kolika je uopće njezina objektivna moć. Po njemu, trebalo bi najprije prionuti na sanaciju onih objekata koji su stradali, no ne u toj mjeri da su se vlasnici morali iseliti jer bi to bilo i brže i jeftinije nego čekati da se sve rješava u paketu, zajedno sa sanacijom stambenih zgrada i kulturne baštine, gdje je potrebno i puno više papirologije i gdje je evidentno da će sam postupak puno dulje trajati. Smatra i da je ljudima trebalo ostaviti mogućnost kakva je bila o Zakonu o saniranju posljedica na području Vukovarsko-srijemske županije donesenom nakon poplava u županjskoj Posavini, a po kojem su stradali mogli odlučiti hoće li popravljati o trošku države ili će uzeti novac i to učiniti sami.
Ministrova obećanja
– Ljudima moramo pomoći i intenzivno radimo na tome. Ima mogućnosti, a rebalansom je već osigurano 141 milijun kuna za hitne sanacije – posjetivši Zagorje prije desetak dana rekao je ministar Predrag Štromar navodeći da je u Krapinsko-zagorskoj županiji evidentirano oštećenje na 413 objekata, od čega je 21 označen crveno, 63 žuto, a 329 je zelenih. Kazao je ministar da će i sa svakom obitelji posebno razgovarati kako bi se na temelju dokumentacije dogovorili što dalje činiti.
– Svaka kuna i sanacija bit će javna i transparenta – obećao je ministar. No slaba je utjeha stradalima kad ne znaju kad će na tu kunu moći računati. Nada i Danijel Škvorčec, majka i sin iz Donje Podgore, u potresu su ostali bez jedinog krova nad glavom
. – Bila sam budna, taman sam krenula kuhati kavu kad je zaljuljalo.Sreća da sam ustala jer se vitrina prevrnula na moj krevet. Sva sam se njihala. Jedva sam vrata uspjela otprti – opisivala nam je momente kad je njezin dom potpuno devastiran Nada Škvorčec. Do daljnjeg su ona i sin kod njezine kćeri Viktorije.
Daske na prozorima
Neuseljiva je kuća i njezina susjeda, stolara Željka Kupinića, koji je prije godinu-dvije uredio fasadu na svome dome. – Cijeli život radiš, a onda u trenu ostaneš bez ičega. Kao da je val tog potresa prešao preko naše kuće – govorio nam je Kupinić koji je prije nego što je otišao iz kuće zavario vrata i stavio daske na rasuta prozorska stakla, ne bi li tako zaštitio ono što mu je ostalo unutra. Kupinićev susjed Davor Bezika-Hižer s prijateljima je odmah nakon potresa sanirao krov pomoćnih zgrada te popravio dimnjak na kući u kojoj živi s majkom. Oštećenja na njihovu domu srećom su bila manja.
– Tek u ovakvim situacijama shvatiš pravu vrijednost prijatelja. Ništa ne bi bez njih bilo – kazao je. Na prijatelje se oslanjaju i obitelji Šušković, Kosec, Škvorčec... Njih imaju. Za razliku od Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije kojem su se nadali.
VIDEO: Markuševac: Mnogi i dalje žive u razrušenim kućama, novac prikupljaju sami
kaj čekate, obnovite i nemojte prodavati