Imamo, dakle, političara koji huška na nerede i poziva na “bitke” i kojemu je zbog takvog ponašanja suspendirano pravo širenja svojih poruka na društvenoj mreži Twitter. Jeste li na strani tog političara ili na strani Twittera? Mnogi su se požurili izjasniti da su na strani Donalda Trumpa i uzdignuti primjer Twitterove suspenzije odlazećeg američkog predsjednika na sudbonosnu razinu, tvrdeći da je sad ugroženo pravo na slobodu govora svakog pojedinca.
No, što kad bismo rekli da je političar iz prve rečenice – Vojislav Šešelj? Stajemo li i u njegovu obranu? Twitter je, naime, prije otprilike godinu dana suspendirao Šešeljev račun. Ne želimo, naravno, izjednačiti Šešelja i Trumpa, razlike su goleme, ali primjer je sličan. Šešelj je, ako se sjećate, bio jedan od ranih fanova predsjedničke kandidature Donalda Trumpa na ovim prostorima. Kad je Joe Biden kao potpredsjednik SAD-a 2016. posjetio Beograd, Šešelj i njegov radikali izašli su na prosvjed odjeveni u majice s likom Donalda Trumpa. S vremenom je Trumpovu kandidaturu prigrlio svaki prosječni Srbin koji u svojoj glavi nikad nije mogao pojmiti zašto bi NATO uopće bombardirao Srbiju ako ne zbog urote zlih globalista.
S vremenom su, dakle, mnogi u našem susjedstvu figurativno odjenuli tu majicu koju je prvi navukao Vojislav Šešelj, ali – kao što smo već nekoliko puta pisali – ostaje misterij zašto bi u red za te majice stajali Hrvati, žrtve velikosrpske agresije prije četvrt stoljeća. U vrijeme te agresije, jedan američki senator po imenu Joe Biden bio je među prvima koji su stali na stranu istine, kontra lažima Šešelja, Slobodana Miloševića i sličnih. Apsurdno je da bilo tko ozbiljan u Hrvatskoj danas zauzima stranu očiglednih laži, kontra istine, po pitanju Trumpova nasrtaja na demokraciju i ustavni poredak u Americi.
Šešelja ovdje ne koristimo samo kao strašilo. Postoji važniji razlog zašto ga spominjemo. Šešelj je, koliko nam je poznato, jedini političar u svijetu koji je pred međunarodnim sudom osuđen zbog nekog političkog govora. Govora u vojvođanskom selu Hrtkovci 6. svibnja 1992., kojim je, prema pravomoćnoj presudi ICTY-a, počinio kaznena djela poticanja deportacije i progona kao zločina protiv čovječnosti.
Primjeri nisu isti (ali jesu suštinski slični) tako da ne možemo sa 100-postotnom sigurnošću tvrditi (ali možemo s više od 50-postotnom) da svatko takav – tko je upućen u Šešeljev primjer i tko danas tvrdi da je Trumpov govor 6. siječnja 2020. u Washingtonu bio samo bezazleni politički folklor – zapravo želi reći da dijeli argumentaciju Šešeljeve obrane. Šešelj je, naime, tvrdio da je govor u Hrtkovcima bio običan govor na političkom skupu te da on nije ni mogao potaknuti bilo koga na bilo kakvo kazneno djelo jer u tom trenu nije ni obnašao bilo kakvu političku dužnost.
Znamo (ili ne znamo, jer smo u svojoj naivnosti zaboravili) da je i prvostupanjska presuda haaškog suda zaključila da je taj govor iz Hrtkovaca 1992. bio samo odraz Šešeljeve političke strasti koji je imao za cilj podizanje morala pristaša. Ugrubo i pojednostavljeno, Trumpovi apologeti koji njegov šestosiječanjski govor tumače kao odraz političke strasti, a ne kao poziv na rušilački pohod na sjedište Kongresa, dijele argumentaciju samog Šešelja i prvostupanjske presude kojom je u Haagu oslobođen. Hrvati bi valjda trebali znati da je istina u ovom Šešeljevu primjeru drukčija, i znati da se na temelju te istine u tom primjeru može nešto naučiti za ubuduće.
Trumpov govor 6. siječnja 2020. u Washingtonu bio je huškački govor koji je nahuškao ljude na pokušaj državnog udara i pobunu protiv demokratske, ustavne procedure. Pobunu utemeljenu na lažima. Ne treba nam UN-ov sud da to sami shvatimo. Niti će ijedan UN-ov sud biti u prilici da to utvrdi. Ali ne treba nam ni vlasnici Big Tech kompanija da nešto sami shvatimo. U njihovoj odluci o suspenziji nije riječ o kršenju Prvog amandmana, ali jest riječ o prevelikoj moći internetskih platformi koje su nastale i razvile se u regulatornom vakuumu, bez jasnih propisa. Europska unija najdalje je otišla u reguliranju njihova ponašanja. I u tom kontekstu treba gledati europsku zabrinutost zbog presedana koji može donijeti Twitterova odluka o Trumpu. Ali to je već jedna puno šira rasprava.
Desetljecima slusamo od svih medija svih vladara pa i seoskih mocnika da nitko nije kriv dok mu se ne dokaze krivnja i nebude pravomocno suden sad imamo slucaj da Twitter, Google, Facebook te malo umni Tomica odreduju da je Trump kriv te ti isti budu ubuduce odlucivali da li smo krivi ili ne. Ako je to to sta nam zele prodat pod Demokraciju jadna nam nasa majka.