Zahvaljujem prof. dr. sc. Vedranu Đulabiću na odgovoru na pitanje iz naslova moga komentara "Profesori, gdje to piše da i bivši premijer Ivo Sanader ne može biti mandatar". Tim više što njegov kolega prof. dr. sc. Đorđe Gardašević očigledno nije u stanju argumentirano polemizirati sudeći po tome što je, nedostojno profesora ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, komentirao objavu svoga kolege riječima: "Previše se zamaraš. Štedi živce. Na neke se stvari uopće ne treba osvrtati. NE ZASLUŽUJU." Nadam se da na takvu kulturu dijaloga i jednosmjernu "argumentaciju" u polemikama od javnog interesa ignoriranjem mišljenja drukčijih od vlastitih prof. Gardašević ne potiče i svoje studente, buduće suce pa i Ustavnog suda.
Prof. Đulabić na moj upit odgovara kako bi Sanader, iako pod osudom za korupciju mogao biti mandatar jer nigdje ne piše da to ne može biti osoba koja je osuđena i izdržava kaznu.
Bit moga osvrta jest da praksi Ustavnog suda nije strano u okolnostima kad je nužno zaštititi temeljne vrijednosti našeg ustavnog poretka, posezanje za tumačenjem u skladu s Ustavom kao cjelinom i njegovim temeljnim vrijednostima. To su istakli još 2011. u slučaju Branimira Glavaša, ali i u desetinama odluka upozoravali su sudove da ne mogu samo mehanički primjenjivati propise gramatičkim tumačenjem što u njima doslovno piše.
Ako osuđeni za ratni zločin temeljem tada izrečenog stajališta Ustavnog suda nije mogao biti kandidat na izborima pa niti samo figurirati kao nositelj liste, dakle politički maneken, onda je logično zaključiti da ratni zločinac ili bivši premijer osuđen za korupciju ne bi mogli biti imenovani mandatarom ili premijerom. Iako ta "sankcija" nigdje nije propisana niti je Ustavni sud izričito ovlašten uskratiti bilo kome jedno od temeljnih političkih prava. Zašto tada pravna struka nije štitila politička prava Glavaša i HDSSB-a, kao što danas štiti prava kršitelja Ustava u izbornom postupku? Zašto struka nije jednako štitila i Josipa Šimunića od osude za ZDS, ako je ključan stav da je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno. A stvarno nigdje ne piše da onaj tko krši Ustav s pozicije predsjednika države ne može biti mandatar. Uostalom, stvarno nigdje ne piše da predsjednik RH ne bi mogao dati mandat samome sebi.
VEZANI ČLANCI:
U slučaju Glavaš Ustavni sud se pozvao na temeljne vrednote našeg ustavnog poretka iz članka 3. Ustava, a među kojima je i vladavina prava. Nespojivo je s vladavinom prava da osuđenik za ratni zločin obnaša dužnost premijera, i to ne može ispraviti činjenica da je 76 zastupnika u Hrvatskom saboru odlučilo izrugivati se s vladavinom prava na način da ratnog zločinca ili osuđenog dužnosnika zbog korupcije izaberu za mandatara. Ustavni sud to 2011. nije prepustio narodu da o tome sudi, već je preventivno zaključio da to nije u skladu s vrijednostima do kojih drži naš Ustav. Ako osuđeni na određena kaznena djela ili kaznu veću od šest mjeseci zatvora ne može biti saborski zastupnik, unatoč volji naroda da tu osobu izabere za svoga političkog predstavnika, iako to nigdje ne piše, treba tumačiti da osuđeni za teška kaznena djela ne može biti niti premijer. I kršenje Ustava nespojivo je s vladavinom prava i to u najvažnijem političkom procesu za ustavnu demokraciju, a osobito kad to čini dužnosnik za kojeg je u izbornom postupku naglašena njegova nepristrana uloga. Kako je onda moguće uopće i pomisliti da bi takva osoba na ishodištu tog procesa prožetog njegovom osobnom fiksacijom, i to nakon što je izložio ruglu svoju ustavnu poziciju, mogla postati mandatar i premijer!? To ne samo da bi predstavljalo izigravanje prvog Upozorenja Ustavnog suda već i karikaturalno ismijavanje s vladavinom prava i ustavnim poretkom.
Slažem se, inače svatko može biti mandatar pa je to mogao biti i predsjednik države da je dao ostavku prije nego li je odlučio kršeći Ustav uključiti se u izbornu kampanju kao njezin ključan akter.
Sada se štovatelji neustavnog djelovanja predsjednika RH čudom čude zašto ga je Ustavni sud "kaznio" iako su zaključili da nije naštetio valjanosti izbora. A jako dobro razumiju zašto sud kažnjava počinitelja koji je nasumično pucao ili bacao bombe po ulici, iako nitko nije ubijen ili ozlijeđen. Pa valjda i Ustavni sud to čini kako ta osoba ili netko drugi na mjestu predsjednika RH ne bi to isto ponovio ili učinio još nešto gore kad bi to moglo puno ozbiljnije naštetiti izbornom postupku.
Ustavni sud je 2011. u slučaju Glavaša svoj stav izrekao samoinicijativno u dopisu upućenom DIP-u i priopćenom javnosti, ali nitko od pravnih stručnjaka tada nije propitivao jesu li trebali s obzirom a to da formalno nitko nije prigovarao što je DIP dopustio Glavašu da bude samo politički maneken HDSSB-a na izbornoj listi, a ne i kandidat. Štoviše, tada je intervencija Ustavnog suda hvaljena.
I sada se radi "samo" o upozorenju i priopćenju. Čak i neki profesori unose u rasprave pojam "sankcije" kako bi dobili na težini i strogosti svojstvenoj kaznenopravnoj argumentaciji i senzibilitetu za temeljna ljudska prava i slobode. Ali, Ustavni sud zasad se i dalje koristi oružjem iz, nazvao bih to, arsenala pravnopolitičke etike. Dao je još jednu šansu zdravom razumu. Trebala bi biti stvar pravne i političke kulture da netko tko je svojim protuustavnim ponašanjem tako nagrdio i zatrovao izborni postupak, iako ga ipak nije uspio do te mjere kontaminirati da ga je nužno poništiti, ne može u nastavku postupka konstituiranja vlasti koristiti plodove "otrovne voćke" sazrele u tijeku izbornog postupka. I po nekim stručnim komentarima ispada kao da bi bilo dovoljno da predsjednik podnese ostavku čime bi se automatski uključili brisači koji bi obrisali svu njegovu neustavnu rabotu. Čemu onda upozorenja, a osobito je opasno što u tom slučaju imamo presedan za sve buduće predsjednike RH da Ustav ne moraju poštivati čak ni u vrijeme najvažnijeg demokratskog postupka u kojem mu je povjeren tako važan zadatak kao što je davanje mandata osobi koja dokaže da raspolaže s podrškom saborske većine.
Tek kad bi buduća saborska većina inzistiranjem na kršitelju Ustava isprovocirala konkretnu odluku s definiranim posljedicama, ne bi li tek onda Ustavni sud trebao donijeti odluku koja bi trebala imati formu i argumentaciju na kojoj inzistira prof. Đulabić, još neki profesori i troje ustavnih sudaca. Aktualno inzistiranje na osobitoj formi Upozorenja, kraj činjenice da su i prethodna imala jednaku formu, očito nije u funkciji pravnog čistunstva i jasnoće već isključivo u funkciji stvaranja političke i ustavne drame, koje ne bi trebalo biti.
Ako je temeljno političko pravo biti mandatar i to takvo da po prof. Đulabiću ni Ustavni sud baš u nikakvim okolnostima tome ne može stati na put, onda ne vidim faktičkih problema u tome kad bi mandatar bio zatvorenik. Valjda bi onda i zatvorska uprava morala omogućiti zatvoreniku realizaciju njegova tako važnog ljudskog prava ako se ispostavi da je to želja najmanje 76 saborskih zastupnika koji su odlučili provocirati spremnost Ustavnog suda da realizira potencijale koje je dao naslutiti u svome upozorenju. Isto tako, kada bi predsjednik RH novom prisegom mogao izbrisati dosadašnje kršenje Ustava, onda ne vidim problem u tome i da netko osuđen za kršenje zakona prisegne na vjernost Ustavu. U slučaju aktualnog predsjednika RH svjedočimo zapravo banalnosti toga svečanog časnog čina radi simboličnog isticanja vrijednosti vladavine prava u hrvatskom ustavnom poretku.
A što se tiče argumenta s pravnom situacijom Donalda Trumpa, ona je jedino usporediva s pravnom situacijom Matije Posavca, novoizabranog zastupnika unatoč optužnici za mito, s kojim u aktualnim pregovorima oko formiranja vlasti računa antikorupcijski tim Rijeka pravde. I sami, prof. Đulabiću, znate da i za Trumpa vrijedi presumpcija nevinosti te da stoga nema mjesta nikakvom priopćenju i upozorenju oko kojeg bi "sirotim" sucima Vrhovnog suda SAD-a onda mogli pomoći naši ustavni suci. Shvaćam, prof. Đulabiću, da ste se tako nekome htjeli narugati. Niste valjda mislili na suca dr. sc. Gorana Selanca, koautora trojnih mišljenja, koji je jedini na toj dužnosti pokazivao analitičke aspiracije prema Vrhovnom sudu SAD-a kad je na televiziji komentirao odluku s kopernikanskim obratom u predmetu Roe v. Wade, u vezi s pobačajem. Tada je, između ostaloga, primijetio da se američkom Vrhovnom sudu dogodilo curenje informacija u javnost pa je rekao: "Ovo je veliki udarac autoritetu američkog Vrhovnog suda za koji je povjerenje među sucima vrlo bitno." Ne znamo kakav je to efekt imalo na američke vrhovne suce, ali moramo primijetiti kako je posve drukčija situacija bila kad je nedavno Faktograf objavio izdvojeno mišljenje troje sudaca iako je Ustavni sud na sjednici zaključio da se kod upozorenja, jer nije riječ o klasičnoj odluci o meritumu neke stvari, ne objavljuju izdvojena mišljenja. Zašto tada Selanec nije urbi et orbi objavio da je to jako loše za autoritet Ustavnog suda?
Milanović i Grbinove "rijeke ponornice" ovo ne prihvaćaju! Mi tumačimo Ustav, a ne nekakvi stručnjaci!