Krizne situacije bivaju najbolji okvir za razumijevanje ekonomskih i društvenih procesa. Ono što ostaje teško uočljivo u normalnim vremenima, postaje razvidno tek kada ekonomski mehanizam značajno usporava. Ekonometričari bi rekli – morate imati nekakvu varijancu u ekonomskoj pojavi da biste pokušali “objasniti” njeno kretanje i glavne uzročnike. U (nepostojećem) determinističkom ekonomskom svijetu nema se što objašnjavati. Svi znaju sve. Poput loših političara. Jedno od područja ekonomije koje je najteže shvatljivo laicima je makroekonomija. Jednako tako ili upravo zbog toga makroekonomija je područje koje je najčešće podložno podcjenjivanju, političkoj manipulaciji i zloporabi. Ta manipulacija se obično “argumentira” izjavama tipa – ma pusti makroekonomsko teoretiziranje, vrati se u stvarni život (“bazu”), u poduzeće. Najvažnija je proizvodnja, dakle industrija, poljoprivreda … Toliko neobrađene zemlje imamo, a uvozimo sve i svašta. Vlada nema strategiju, kako ćemo onda znati što proizvoditi. Treba se okrenuti radu i poticati izvozne sektore. I tako redom … - slušam to već četrdeset godina, koliko pamtim takve pučkoškolske priče i besmislice.
Ovih dana smo u prilici, doduše na težak način, konačno naučiti kako ne valja ignorirati makroekonomska ograničenja i kako se kao bumerang vraća bezumno financiranje političkog voluntarizma, populizma. “Zdravorazumske” paralele iz svijeta mikroekonomije pokazuju svu svoju neprimjenjivost kada se dođe u današnju situaciju aktiviranja od strane EU-a tzv. PPD-a (Procedure za Prekomjerni Deficit). Ne pomaže nam sada nikakvo mudrovanje o nekakvim instrumentima za poticanje ovoga ili onoga. Poticaji idu, a ekonomija stoji. Poticaji pojačani, ekonomija pada!? Što više instrumenata poticaja, nezaposlenost to veća. Svi bi poticali investicije, i javne i privatne i javno-privatne, a njih sve manje! Banke prepune novaca, a investicijski krediti opadaju. Nezaposlenost nezadrživo raste a sindikati po cijenu generalnog štrajka ne daju promjenu neodrživog Zakona o radu. Vlada poziva na optimizam, a beznađe i pesimizam sve veći. Naizgled apsurd do apsurda. Što se dešava? Tipična situacija teškog poremećaja makroekonomske strukture. Ne radi se dakle o prolaznom cikličkom posrtanju koje će samo od sebe nestati logikom ciklusa. Radi se o fundamentalnoj neravnoteži i bolesnom tkivu u državnom sektoru. U njemu je glavni problem, on generira makroekonomsku neravnotežu. Neodrživa razina deficita proračuna konsolidirane ukupne države samo je pokazatelj bolesne strukture. Nju treba mijenjati, nije dovoljno jednokratno “srezati” deficit ispod 3% BDP-a “na sve moguće načine”. Niži deficit mora proizaći kao rezultat promjene i trajnog ozdravljenja državnog tkiva. “Rezanje” deficita je besmisleno kao nekakav cilj sam po sebi.
PPD nameće samo makroekonomske ciljeve. Instrumenti za njihovo ostvarenje su ono što loši političari najmanje vole. Strukturne reforme. Reforme strukture. Tu ne pomaže pristup tipa “svima u državi deset posto plaće dolje”. Upravo obrnuto. Nekima će porasti na kraju mjeseca, nekima pasti, a neki će morati potražiti novi posao. Ali će konačni rezultat biti deset posto niži trošak za istu učinjenu uslugu. Proizvodnju onoga što država jedina može proizvoditi.
Da bi država postala produktivnija, potrebno je najprije u dobroj vjeri proanalizirati svaku njenu aktivnost, preispitati svaki proces propisan zakonima i drugim aktima, preispitati svaku organizacijsku shemu, svaku motivacijsku shemu (ako je uopće ima). Promijeniti ustroje i strukture. I sve sa jednim jedinim ciljem – u što manje ukupnih radnih sati proizvesti što više usluga koje se od države očekuje. Tako se reže deficit. Samo tako se prelazi u suficit, a trebat će nam i on, vrlo skoro. Da podsjetim, u ratnim (sic!) devedesetima imali smo ga u par navrata! Suficit, da, da. Sve se može kad se hoće. I tako je PPD pokrenuo proces osvješćivanja nacije. Očekujem iskreno političko nadmetanje najvećih stranaka na temu postizanja što nižeg deficita. Ako vlada pristaje na prilagodbu smanjenjem rashoda od 6 milijardi, oporba bi trebala nuditi program od barem 7 milijardi. Zvuči čudno, nelogično? Nimalo! Višegodišnje ignoriranje makroekonomskih ograničenja pretvorilo je nekadašnji lijek u otrov. I obrnuto. Želim vidjeti suficit!
