U proteklih nekoliko izbornih ciklusa Ina je postala neizostavan dekor političke kampanje. Još tamo od Badnjaka 2016. godine kada je Andrej Plenković najavio mogući državni otkup dionica hrvatske naftne kompanije od mađarskog MOL-a, patriotski duh nacije zatitra svaki put kada netko podsjeti na mogućnost da bi Ina ponovno mogla biti u vlasništvu Hrvatske. Ili na manje privlačnu, ali još prihvatljivu opciju za one s izraženim nacionalnim nabojem, da je od „mrskih“ nam Mađara otkupi netko treći. Na stranu pravilo po kojem je država u teoriji na vlastitom teritoriju u stanju ostvariti gotovo sve što naumi, valja se zapitati koliko je to realno?
Za odgovor na to pitanje treba najprije pretpostaviti koliko bi koštala takva transakcija i ima li Hrvatska financijskog kapaciteta provesti u djelo takvu nimalo jeftinu i još manje jednostavnu operaciju. Kao drugo, što bi to država učinila s Inom kada bi je jednom vratila u svoje okrilje, a što Mađarima iz našeg kuta gledanja nikako ne polazi za rukom? Treće, zašto bi MOL olako pristao prodati svoje vlasništvo kojim na vlastito zadovoljstvo gospodari već više od 18 godina? I četvrto – ako Hrvatska nije u stanju otkupiti MOL-ove dionice, a ustraje na tome da istjera Mađare, tko bi i zašto od relevantnih tržišnih igrača uopće bio zainteresiran za ulazak u vlasničku strukturu Ine?
Unatoč činjenici da Vladu već neko vrijeme konzultanti na komercijalnoj osnovi savjetuju o mogućnosti reotkupa Ine, cijena te transakcije još je u domeni špekulacija. No, valja pretpostaviti da Mađari ni u kojem scenariju ne bi pristali prodati svoj vlasnički udio ispod onoga koliko su u Inu investirali. MOL je 2003. godine kupio 25 posto Ine po cijeni od 505 američkih dolara što je, prema tadašnjem tečaju, iznosilo 3,28 milijardi kuna. Pet godina poslije, nakon provedene dobrovoljne ponude za otkup Ine, MOL je svome vlasničkom paketu pridodao 22,15 posto dionica, uključujući sedam posto iz Fonda hrvatskih branitelja. Taj je paket MOL platio 1110 kuna više od cijene po kojoj su građani kupovali dionicu Ine tijekom inicijalne javne ponude, dakle 2800 kuna. Iako ukupni iznos iz te javne ponude nije objavljen, zna se da je cijena dionice u transakciji iz 2003. iznosila oko 800 kuna pa nije teško izračunati da je MOL dokup dionica iz 2008. godine koštao više od šest milijardi kuna. Ako zanemarimo trenutačnu tržišnu vrijednost dionice Ine na burzi, ne računajući dosadašnje investicije i dezinvesticije u poslovanju Ine, pretpostaviti je da MOL svoj paket dionica ne bi pristao prodati po cijeni nižoj od devet milijardi kuna. U situaciji kada nam koronakriza pustoši državni budžet, a spirala javnog duga ponovno se uzdiže u nebesa, ministar financija Zdravko Marić Boga moli da se Mađari ogluše na Vladinu ponudu, koja istječe u lipnju. Usporedbe radi, nabava eskadrile borbenih zrakoplova, zavisno o opciji za koju se odlučimo, Hrvatsku će stajati između sedam i 12 milijardi kuna. Ako nam obrambena sigurnost vrijedi toliko novca, vrijedi li energetska neovisnost devet milijardi kuna? Stručnjaci će reći da vrijedi i više, ali pitanje je bismo li je ostvarili povratkom Ine u hrvatsko okrilje.
S obzirom na skromne kapacitete hrvatskoga državnog budžeta i nezainteresiranost međunarodnih naftnih korporacija (osim Rusa, ali oni iz poznatih geopolitičkih razloga Hrvatskoj nisu prihvatljiva opcija), u operaciji reotkupa Ine ostaje scenarij stvaranja energetskog konzorcija sastavljenog od domaćih kompanija. Kako u privatnom sektoru energetika ima zanemariv udio, naročito nakon prodaje Čermakova Croduxa slovenskom Petrolu, u takvom konzorciju izgledni su samo HEP i Janaf, eventualno još i Plinacro, državni operater plinskog distribucijskog sustava. Investicija od devet milijardi kuna za te kompanije golem je zalogaj, ali nije neostvariva. Samo HEP, najveći među njima, godišnje ostvari oko 15 milijardi kuna prihoda i dobit prije oporezivanja od gotovo četiri milijarde. Međutim, teško je zamislivo da se netko odriče tolikog investicijskog potencijala u nadolazećem razdoblju energetske „zelene“ tranzicije da bi se dokopao puke maloprodaje naftnih derivata. Jer, nemojmo se zavaravati – poslovanje Ine sve se više svodi na upravljanje lancem benzinskih postaja.
Ako bi se nekim čudom i dogodilo da Hrvatska odluči spiskati devet milijardi kuna na reotkup Ine, bilo izravnim zaduživanjem države bilo preko državnih energetskih kompanija, najmanje što očekujemo od Vlade jest da nam objasni što namjerava učiniti s tom kompanijom, a što nije mogla dosad. Naime, Vlada RH još ima više od 44 posto vlasničkog udjela u Ini, imenuje predsjednika Nadzornog odbora, a ujedno ima i svoja tri člana uprave, jednako kao i MOL, koji s obzirom na dioničarski ugovor i vlasnički udio od 47,15 posto, ima pravo imenovanja predsjednika uprave. Za tržišni uspjeh ili neuspjeh Ine u proteklih dvadesetak godina Vladina odgovornost tek je nešto manja od MOL-ove.
