Prvog rujanskog ponedjeljka počinje škola, a s njom i Škola za život, još jedna reforma u koju startamo s “figom u džepu”. Roditelji prvašića te onih ostalih koje će danas otpratiti u Školu za život znaju manje-više da će njihova djeca sudjelovati u eksperimentalnom projektu čiji bi nam rezultat na kraju trebao reći je li to dobar put za pozitivne promjene u obrazovnom sustavu.
S jedne strane čuje se obrazovna administracija koja najavljuje da će njihova djeca postati mali istraživači, učiti se argumentiranju, praktičnom razmišljanju, rješavanju problema, a s druge pak da škole nisu dobile još ni udžbenike, a kamoli prijenosna računala. Informacije o tom obrazovnom eksperimentu kao da dolaze iz paralelnih svemira.
Istina je vjerojatno negdje u sredini kako to obično biva. Neke su škole zasigurno i spremne i opremljene baš kao i učitelji, a neke nisu jer nas, kao i snijeg, nova školska godina nekako uvijek iznenadi. No, obrazovnu vlast to nimalo ne uznemirava pa podsjećaju praktički kako knjige uvijek kasne… U svakom slučaju, start ovog eksperimenta evidentno je daleko od idealnog. Uostalom, pridonio je tomu i zadnji potez Ministarstva koje je dopisom ravnateljima škola propisalo diskriminaciju među samim učiteljima.
Uputili su na plaćanje prekovremenih sati učiteljima uključenima u eksperimentalni program i ponovno dodali još jedan bauk na početak školske godine koju sami nazivaju najvažnijom u zadnjih 20 godina. Zato pred sam start te najvažnije školske godine u povijesti, umjesto da slušamo detalje što djecu sutra tamo očekuje, mi gledamo tv-priloge o takvom dopisu Ministarstva. Da sve to izbrišemo (bilo spužvom ili tipkom na “delete”), je li eksperiment uspio, znat će se po njegovu završetku. Svi u njega uključeni trebaju stoga, baš nekako kako je djeci poručila pomoćnica ministrice obrazovanje Lidija Kralj, uči u novu školsku godinu otvorenih očiju, umova i srca.
