Zagreb ima važno mjesto u intimnoj topografiji Ive Andrića. Pisac nije dugo boravio u Zagrebu, ukupno tek nešto više od tri godine, ali bilo je to vrlo intenzivno razdoblje u njegovu životu, period u kojem se dogodilo puno toga što je u konačnici potpuno promijenilo njegov egzistencijalni i umjetnički status. Za Zagreb je vezano nekoliko ključnih činjenica iz Andrićeva života:
– u Zagrebu je započeo studij
– u Zagrebu je ušao u književnost na velika vrata
– u Zagrebu je razvio intenzivnu književno-kritičku aktivnost
– u Zagrebu je objavio svoje prve dvije knjige
– u Zagrebu je bio jedan od pokretača časopisa „Književni jug“
– u Zagrebu je doživio prve književne uspjehe.
Stipendija za studij
Andrić je stigao u Zagreb u jesen 1912. godine i unajmio skromnu sobicu kod Vjekoslava Bonfića u Kačićevoj ulici 21. U drugom semestru stanuje kao podstanar kod klobučara Ljudevita Geresdorfera u Medulićevoj 16. Kao stipendist hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ (600 kruna godišnje) upisuje se na Mudroslovni fakultet Sveučilišta Franje Josipa I. i sluša predavanja na prirodoslovno-matematičkom odjelu. Budući da je u gimnaziji bio slab upravo iz prirodnih predmeta (školske godine 1908.-1909. čak je i ponavljao razred zbog negativne ocjene iz matematike!), vjerojatno je taj studij upisao zato što je, po strogom rasporedu bosanske administracije, samo za njega mogao dobiti stipendiju. U prvom i drugom semestru sluša kolegije poput mehanike i akustike, anatomije, fizikalne optike, opće biologije, mineralogije, geologije, fiziologije i morfologije bilja, dok su mu profesori istaknuti tadašnji prirodoslovci: Stanko Hondl, Mijo Kišpatić, August Langhofer ili Daniel Riessner. Osim obvezatnih, upisao je i fakultativni kolegij „Hrvatska književnost od zabrane ilirstva do apsolutizma“ kod profesora Đure Šurmina.
Prema svjedočenju Krešimira Kovačića (sina Ante Kovačića), Andrić je u Zagrebu, osobito u krugu nacionalističke omladine, bio dočekan s velikim simpatijama. Neki su već bili zapazili njegove prve pjesničke priloge u „Bosanskoj vili“, no još je poznatiji bio njegov politički angažman. Andrić je, naime, 1910. u Sarajevu postao predsjednik tajne protuaustrijske đačke organizacije „Hrvatska napredna omladina“. Pod njegovim vodstvom „Hrvatska napredna omladina“ ujedinjuje se krajem 1911. sa sličnom srpskom nacionalističkom organizacijom (čiji je član bio i Gavrilo Princip) u jedinstvenu „Srpsko-hrvatsku“ odnosno „Jugoslavensku naprednu omladinu“ sa zadaćom jačeg kulturnog, političkog i ekonomskog zbližavanja Hrvata i Srba, ujedinjenja sa Srbijom kao Pijemontom i promicanja ideje integralnoga jugoslavenstva. Bila je to jezgra organizacije će kasnije biti nazvana „Mladom Bosnom“.
U svojim uspomenama na Andrićeve zagrebačke dane („Sjećanja na Ivu Andrića“, VUS, 8. 10. 1952.) Krešimir Kovačić piše da je Andrić bio bljedolik i „nježan poput djevojke“, uvijek korektno odjeven, a u razuzdanoj kavanskoj boemi isticao se „finim i gotovo otmjenim ponašanjem“ pa su ga nacionalistički omladinci – koji su već tada počeli dijeliti položaje u budućoj državi – odredili za diplomata. Odmah po dolasku u Zagreb Andrić se povezuje s umjetničkom boemom i s političkim istomišljenicima. Dakako, više vremena provodi po kavanama nego u sveučilišnim predavaonicama. U njegovu su društvu, osim Kovačića, pisci Vladimir Čerina i Ljubo Wiesner, karikaturist Pjer Križanić, glumac Josip Pavić, slikar Duško Kokotović i kipar Ferdo Ćus.
Zagrebačke kavane bile su u to vrijeme prava žarišta umjetničkoga života i kreativnoga okupljanja, a njihov neokrunjeni kralj bio je Antun Gustav Matoš koji je oko sebe okupljao pravi literarno-politički kružok, dok je kavanu pretvorio u svoj drugi dom. Andrić je „Rabbija“ (kako su Matoša zvali njegovi učenici, „discipulusi“) i osobno upoznao upijajući njegove riječi na nekoj od brojnih artističkih „seansa“ ili „kavanskih ratova“, vjerojatno u kultnom „Baueru“, „Kazališnoj kavani“ ili u krčmi „Matejna“. O svojim dojmovima iz susreta s Matošem napisao je prijatelju Vojmiru Durbešiću iz Višegrada 20. III. 1913.: „Pazio sam se s A. G. Matošem i par puta debatovasmo. On je jedini – od meni oprečnih – s kojim ne dogjoh u sukob i pred kojim se ne afirmirah u svojoj težini i oporosti. Nije da bi moja dijalektika kapitulirala pred njim, ne, nego ona prosto stoji i kao pušku držim na pozdrav dok prodefiluje taj nesrećni čovek zajedno sa svojom bujicom nemogućih reči. Gragjane se tuče logikom, i teškim istinama, a prema njemu osećam neku čudnu nežnost, što je imamo prema rabijatnim bolesnicima koji se deru: pustite me, meni ništa ne fali! Smešno je nesreću sažaljevati, ali se poštovanja pred njom mora imati. I ja ga (G. M.) poštujem, jer je nesrećan, i još više, jer ne zna da je nesrećan.“
Ubrzo nakon dolaska u Zagreb Ljubo Wiesner uvodi Andrića u salon Fanike Gojmerac na Gornjem gradu, u Jurjevskoj ulici 25, u kojem se na seansama okupljalo birano umjetničko društvo. Po svemu sudeći Andrić se zagledao u Fanikinu kćer Evgeniju Gojmerac, tada osamnaestogodišnju učenicu Glazbenoga zavoda. Sačuvana Andrićeva korespondencija s E. Gojmerac (ukupno 39 pisama) važan je izvor za popunjavanje slagalice iz toga razdoblja Andrićeva života.
Sudeći prema dostupnim pismima i dokumentima Andrić se u Zagrebu nije snašao i loše se osjećao. Osamljen je, na rubu gladi, ima i zdravstvenih problema, nedostaje mu Bosna. U germaniziranom Zagrebu tuberkulozni student osjeća hladnoću, odbačenost, neukorijenjenost. Posvuda nailazi na neprobojne društvene barijere. Iz pisma prijatelju Vojmiru Durbešiću, datiranom 30. prosinca 1912., struji duboko nezadovoljstvo, gorčina i ironija prema zagrebačkoj malograđanskoj uskogrudnosti. Ovo su možda i najpotresnije riječi koje je ikada itko napisao o Zagrebu: „Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam, da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj, jer mi, mrki i ozbiljni sinovi s juga, ne može da nagjemo smisla ovom crvotočnom i alkoholičnom gradu, gde masna jela uspavljuju duh i gde vino oči vara. Ovde se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis, a za dvije špijun. Ovo moje kristkindlsko raspoloženje ne ima se tumačiti ‘onamo’ da sam ljut jer sam gladan. O, ne! I nakon tri para kranjskih kobasica i hrvatskog vina ja ostajem istog mišljenja! Nego ovo moje pismo ne smeš posle moje smrti da štampaš ma koliko navaljivali moji biografi, jer mi onda Zagrebčani ne bi nikad podigli spomenika i jer bi u hrv. čitanci za više razrede srednjih učilišta stajalo ovako: ‘Radi neuredna života pao je naš pjesnik u živčanu bolest i sve se više – na žalost – susrećemo s pesimističkom žicom u njegovoj poeziji’… Ovo su vicevi. Ali se kunem svojom dušom da me ovaj grad neće pokopati, ni ovaj život svladati!“.
Andrić je dobro prognozirao: Zagreb mu nije podigao spomenik, a njegovim imenom nazvana je tek jedna osnovna škola u Sopotu.
No ne iskazuje tada samo Andrić prijezir prema Zagrebu: ta je antipatija opće mjesto u krugu hrvatske nacionalističke omladine, a dolazak Slavka Cuvaja na bansku stolicu (19. siječnja 1912.), njegovo raspuštanje Sabora i uvođenje apsolutizma, samo su pojačali takva negativna raspoloženja. Nakon Jukićeva neuspjela atentata na Cuvaja, u ožujku je u Zagrebu izbio generalni đački štrajk, a potom i niz koordiniranih protuaustrijskih akcija. Tin Ujević je zbog demonstracija zatvoren, a nakon zatvora odlazi u Beograd i 17. ožujka drži zanosni govor kod spomenika knezu Mihajlu na mitingu koji su organizirali beogradski studenti. Govor je bio u skladu s jugoslavenskom integralističkom ideologijom, a sačuvan je jedan njegov dio objavljen u „Pijemontu“:
„Pozdravljam vas, draga braćo iz slobodne Srbije. Ja sam ushićen što vidim da naši bolovi odjekuju i u vašim srcima. Nama u Hrvatskoj ne treba većeg i plemenitijeg ohrabrenja nego što je fakat, da ste i vi i vaša vojska uz nas.“ Spomenimo u tom kontekstu i Čerininu knjižicu Beograd bez maske (1912.) u kojoj se veličaju Beograd i Srbija, a izražava mržnja prema Zagrebu.
Raskida veze s prošlošću
U pismima Durbešiću iz Zagreba Andrić se često žali na pakost i zluradost okoline, ali i na dosadu i besposlicu. Negativna iskustva života u Zagrebu gomilaju se pa 20. ožujka piše: „Interesantan je taj nesrećni, alkoholični i crvotočni grad, interesantni su njegovi ljudi, a sve je skupa žalosno“, zaključujući u posve sumornom tonu: „sva je Croatia jedna tragedija, nema, neopažena i tim strašnija“. U pismu datiranom 4. lipnja 1913. rezignirano zaključuje: „Sve je zaludu; ne biva se tako lako veseo u ovoj zemlji gdje je tako mnogo brda i tako malo duha i gdje ti sve dobro poznaješ i svi tebe rgjavo poznaju. Treba otići. I ja se tješim: i to će skoro biti!“ U istom pismu zanimljiva je teatarska simbolika kojom opisuje svoju društvenu poziciju: „Ja mijenjam spretnošću glumca kostime i vremena i uloge: čas igram svog neprijatelja i optužujem se i grdim, i onda igram sebe i branim se i aplaudiram si, onda igram svoju ljubav i gubim na čas jungferluk i plačem…“ Razočarani Andrić u to je vrijeme čak pomišljao i na samoubojstvo. U pismu Durbešiću piše pun gorčine: „Šta hoće ti ljudi od mene? – Zar meni moja zemlja zbilja ne može dati trideset forinti da pišem svoja dva-tri stiha i vidim svijeta? Ili sam zbilja bezvriedan?“.
I Andrić, poput Tina Ujevića, uskoro raskida veze sa svima, ukida sve spone s vlastitom prošlošću. Zahvatio ga je snažan osjećaj apatije, nepripadnosti i buntovnog otpadništva: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rogjen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu. Ne osjećam privrženosti, jer me ne vežu lijepi spomeni: da mogu, spalio bih sve prošlo, kao neki dan korespondencu, a ne stičem ljubavi, jer nema skupocenih vrlina, koje društvo voli. Na duši nosim vijenac ‘od sedam glavnih grijeha’ i još od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad čula“.
Najveća je želja buntovnog samotnjaka što prije otići iz Zagreba. Nestrpljivo očekuje odgovor Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ kome je uputio molbu za stipendiju i nastavak studija u Beču. Konačno, u listopadu 1913. stiže toliko željeno pozitivno rješenje sarajevske podružnice „Napretka“: odobrena mu je stipendija od 1200 kruna za studij slavistike na Bečkom sveučilištu.
Nije ni zaslužio spomenik.