Teško je gledati patnju koja ovih dana protječe poplavljenim područjima. Dramaturgija vodostaja nadirala je sa svih strana, nezaustavljivo i uporno, čineći posve nedvojbenim nerazmjer čovjekove neznatnosti i silinu prirode. Patnje životinja bile su i veće. Njihovi pogledi, prestravljeni i grčevito prikovani za život, prizore su činili potresnima do te mjere da je šutnja kojom su one podnosile sve što se događalo vrištala do korijena svakog srca. Ono čega sam se grozio i više od same nesreće koja je pogodila sva bića koja žive na poplavljenom području u tri države bile su fraze što su se koristile da bi se opisalo stanje. Nemaštovite, plitke, šuplje fraze, kakve mogu i moraju biti da bi to bile, trebale su dočarati stotine tisuća sudbina što su se utapale u pravim pravcatim vrtlozima bezizlazja. Te smo svi bili jedno, te smo svi odjednom imali veliko srce, te smo pokazali svoje pravo lice... Bljak. Kakvo uzaludno tepanje da bismo si namirili savjesti.
Naravno, solidarnost s onima koji pate u svim oblicima trebala bi biti posve prirodna, to bi trebao biti refleks svakodnevice, životna filozofija što se odvija i potvrđuje iz dana u dan. I to onih najobičnijih, dosadnih, ničim izdvojenih dana. Davati onima koji nemaju, pomagati onima koji trpe, spašavati one kojima poplave životnih okolnosti ne dopuštaju doplivati do obala sigurnosti. Zar to ne bi trebalo biti naše pravilo, a ne iznimke vrijedne čuđenja? Zato sam u poplavama vidio globalnu posljedicu onoga što se događa pojedincu kad doživi neku veliku osobnu tragediju; u takvim situacijama svi se životni prioriteti okreću naglavačke i postaju – ispravni. Samo u takvim izvanrednim situacijama čovjek se počne baviti elementarnim stvarima, elementarnim životom. Besprijekorna gradacija bitnog i nebitnog na vrijednosnoj skali konačno zauzima logična mjesta. Nestaju svi fluidi, iracionalne podjele i fabricirane grozote, blijede svi likovi što su vam nametnuti kao gospodari sudbina i jedino na što obraćate pozornost jest da sudbina gospodari vama.
Ruku na srce, ova je nesreća očito tragična i još iz jednog razloga; pokazala je da smo zajednica u kojoj poplava može stvari postaviti na pravo mjesto. Voda je prekrila i europske izbore, Sabor, kampanje, borbe za vlast, ministre i doministre, opoziciju, korupciju, osuđenike, osumnjičenike, uhapšenike, šupljatore iz Bruxellesa, pokrila je sve te žabetine koje godinama krekeću iz svog mulja i muljaju nas da se bez njih ne može. Ne znam jeste li mogli čuti snagu i ljepotu tišine kad je utihnuo polusvijet nametnika i oslobodio ljude da se bave smislom. Da, spašavanje je bio glavni smisao i nije solidarnost i požrtvovnost jurnula slučajno. Sustav ju je jednostavno pustio da se oslobodi sklanjajući se u stranu dok ne prođe gužva. Kada se sve bude “unormalilo”, kada ne bude trebalo djelovati u ovakvim razmjerima, hop, evo doći će nam opet iste, stare, nebitne galame, dubleri ozbiljnih ljudi i problema. Vrtuljak će se iznova okrenuti i prije no što se rijeke vrate u korito, u korita će se vratiti i potpune besmislice i nastupit će epidemija na koju danas nitko ne upozorava – epidemija krivih prioriteta.
Dok traje poplava, ljude, bez obzira na to koliko se daju modelirati, ne možeš uvjeriti da im to nije važno. Kad poplava nema, sustav ih može uvjeravati da im je važno ono što je važno sustavu. Nakon svega nameće se pomalo bizarno, a više zastrašujuće pitanje: zar se životom na ispravan način možemo baviti samo kad ga golog, mokrog i promrzlog spašavamo? Prije mnogo godina moj dobar prijatelj iz Karlovca izrekao je misao koja ne blijedi – jednom godišnje svatko bi se od nas trebao samo prošetati onkologijom da sve svoje prioritete posloži kako treba.
Još je dodao da u tom obilasku ne bismo oko sebe gledali bolesne ljude, već bismo gledali život. Neosporna istina, kao što je neosporna istina i da bih volio da smo nešto nakon svega naučili, da se već sutra nećemo međusobno gristi zbog prizemnih ambicija koje od nas čine lutke na koncu, a ne ponosne vlasnike vlastite volje. U preokupacijama koje nas zaokupljuju gubi nam se vjerodostojnost i smisao ljudskosti ne leži u laktarenju do nepostojećeg uspjeha, već u kontinuitetu činjenja dobrog. Zato što to u pravilu ne radimo ni dovoljno dobro ni dovoljno stalno, sami sebe začudimo tolikom dobrotom koja se pojavi niotkuda. Ali da se ne zavaravamo, i dalje smo samo ljudi zaokupljeni sitnišem i spremni na velike stvari. I onda tu počinju fraze kao da je zapjevao zbor misica...
