Ima ona stara uzrečica koja kaže kako je svako zlo za neko dobro, i za nju kao da se u posljednje vrijeme grčevito drže stanovnici Gornjeg Kosinja, ličkog sela podno Velebita, u dolini s rijekom. Složniji su više nego ikad, češće se druže nego prije, a kad je u pitanju kakva akcija, svi će se na nju odazvati, baš kao što su nedavno uz crkvu svetog Antuna Padovanskog iz 17. stoljeća postavili drvenu adventsku kućicu u koju stane cijelo selo, njih tridesetak iz dvadeset i tri kuće. U susjednom Donjem Kosinju (koji se za razliku od Gornjeg Kosinja nalazi na uzvisini) planiraju postaviti bistu prvom hrvatskom tiskaru Ambrozu Kacitiću pa uvelike skupljaju donacije. Nastoje živjeti kao da je sve oko njih normalno i uobičajeno, a nije. Iako preostali stanovnici u njega ne vjeruju, izgleda da je ipak sve bliži scenarij o kojem većini govore još otkako su se rodili jer priča o tome kako će njihovo selo i susjedna Mlakva biti potopljeni, zbog hidroelektrane, poprima sve ozbiljnije obrise, a još prije tri godine Vlada je projekt izgradnje hidroenergetskog sustava Kosinj, vrijednog 1,54 milijarde kuna, proglasila strateškim. Gornjeg Kosinja i Mlakve u prostornim planovima odavno nema, umjesto njih ucrtana je akumulacija, što je s birokratske strane samo dodatno kompliciralo stanovnicima, i prije no što su se više od pola stoljeća duge najave pomaknule s mrtve točke. U posljednjih godinu dana zatvoreno je osamnaest kuća onih koji su pristali na nagodbu s HEP-om pa uz naknadu otišli iz sela, skupa sa svojim pokojnima, čije su kosti premjestili na neka druga groblja, da im budu blizu. – Jedni se sele, a drugi grade – pokazujući prema adventskoj kućici, kaže kosinjski župnik, velečasni Pero Jurčević.
– Nesposobni su izmisliti pametne projekte koji bi išli ukorak s vremenom pa iz ladice izvlače stare, otprije 100 godina. Najveća je tuga što nitko nije vodio računa da će potapanjem Kosinja potopiti ne samo hrvatsku nego i europsku kulturu. Jer ovdje se nalazila prva hrvatska glagoljska tiskara u kojoj je još 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga, glagoljski Misal po zakonu rimskog dvora. Pa to ti je povijest, to su počeci pismenosti, to ti je identitet. I ti ćeš sad to potopit’, k’o da je džungla – dodaje velečasni Jurčević, stišćući pod miškom knjigu Ivana Mancea “Kosinjska tiskara” koji je na toj temi obranio doktorsku disertaciju, a koja potkrepljuje njegove riječi. – To ti je kosinjska biblija – kaže svećenik privijajući uza se knjigu.
Velečasni Jurčević svojevrsni je motor oko kojeg su se okupili posljednji kosinjski Mohikanci, vezani uz crkvu i svog pastira. Zanimljivo, Jurčević je rodom iz okolice Slunja pa će za sebe reći da je tvrdi Kordunaš, a u Kosinj je na službu došao tek prije sedam godina, no osjeća se kao da je ovdje cijeli svoj život i iz sela ne namjerava ići, uvjeren da od projekta neće biti ništa, dok god je ovdje ljudi. Uostalom, mještani su angažirali zajedničkog odvjetnika koji pravno osporava planirani tijek potopa, a odvjetnika koji je već spriječio ekshumaciju staroga groblja ima i crkva. Poduzeo je velečasni, i poduzima, sve što može kako bi javnost i politika bili upoznati sa sudbinom Kosinja, nastojeći ukazati na besmisao da se ova plodna dolina u općini Perušić pretvori u akumulacijsko jezero. Bilo je i tu i u Zagrebu prosvjeda zbog gradnje hidroelektrane, pomoć se tražila od političara pa je tako velečasni lani otišao u Plaški, na obilježavanje Dana općine te 80. obljetnice Drugog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a) jer je ondje bio i predsjednik Zoran Milanović.
– Pitao sam župnika, a ovaj načelnika da se nađe za mene neka rupa, da dođem do predsjednika i kažem mu što imam. Sjedio sam u klupi s pravoslavnim popom, govorio mu o Kosinju i dočekao svoj trenutak. Unaprijed sam se pripremio da sve kažem u što kraćem roku, izbiflao što sam imao k’o govorna pošta, a predsjednik me slušao. Poslije su me zvali iz njegova ureda i poručili kako su sve ozbiljno shvatili i da će nekoga angažirati – kaže.
– Nekako nas Most najviše podržava, njihovi zastupnici ovamo dolaze, a našeg načelnika općine nema ni blizu. Nekad smo glasali za HDZ, a sad za Most. Da o nama ovisi, predsjednik bi bio Miro Bulj, al’ svjesni smo da nema šanse pa nećemo bacati glasove. Ma išli bi mi što se politike tiče i s crnim vragom, samo nikad više s HDZ-om – odlučan je kosinjski poštar Niko Pintar, čija šesteročlana obitelj (supruga, dvojica sinova, unuka i snaha koja će uskoro roditi) u selu uz staru ima i novu kuću. Da se isele, za obje im je kuće ponuđeno 144.000 eura.
– Ljudi su se polakomili na lovu, jedni drugima taje koliko su dobili, al’ ja znam da koliko god mi nudili, odavde neću. Jedini smo u selu ostali da nas je pod istim krovom tri generacije, naša je Nika najmlađa u selu – govori Niko dok njegova četverogodišnja unuka vršlja po kuhinji i igra se.
Nadaju se Pintari da će i ona ići u osnovnu školu “Anž Frankopan” koja se nalazi u selu. U njoj je od prvog do osmog razreda ukupno jedanaest đaka, matična je to škola, s tri područne, odavno zatvorene. Škola ima osamnaestero zaposlenih koji, izuzev učiteljice razredne nastave i profesorice hrvatskog jezika, punu satnicu nadomještaju radom u drugim školama. Ravnateljica Zrinka Vukelić kaže nam da imaju ukupno tri razreda. Drugi, treći i četvrti skupa slušaju nastavu, baš kao i peti i sedmi. Osmi je samostalan, s troje đaka. Prvog i šestog nema.
– Malo je đaka, al’ se puno radi, uključeni smo u sve moguće aktivnosti, naši učenici odlaze na natjecanja, prvi smo u županiji osnovali učeničku zadrugu... – nabraja ravnateljica, a njezine riječi potvrđuju profesor tjelesnog Josip Laškarin te za našeg posjeta pristigla obavijest da su ušli u finale za ovogodišnju BeCROactive nagradu (Europskog tjedna sporta) Ministarstva turizma i sporta.
Ova seoska škola koja radi još od 1826. godine vrlo je lijepo uređena i opremljena, komentiramo ulazeći u učionicu u kojoj je vjeroučitelj Tomislav Klarić držao nastavu za Josipu Golik iz petog i Ivanu Majetić iz sedmog razreda. – Kad bi trebalo, s radom bi odmah mogle početi i naše područne škole u Vukelić Selu i Rudinki – kaže ravnateljica.
No djece nema, i ono malo što ih je bilo, otišlo je s roditeljima. Nakon isplate, raselili su se uglavnom po Lici, a jedna se obitelj skrasila u Daruvaru. – Evo, i moj je susjed prodao i otišao u Gospić. Tužno mi je gledati prazne kuće – kaže poštar Niko koji je posljednjih godinu dana na bolovanju.
– Ne mogu shvatiti ljude koji su tu rođeni, njima je samo do love, lova je sve ovo i napravila. Ljudi kriju da su prodali. Nismo ni znali kad su naši susjedi otišli, samo vidiš da Elektra na kući dođe iskopčati struju i znaš da ih više nema – govori Kosinjanin Ante Koričić koji je radni vijek proveo u Zagreb pa se kući vratio prije sedam godina sa suprugom Mirjanom, rođenom Zagrepčankom, kad su oboje otišli u mirovinu.
Kuću i dvorište iz kojeg se pruža najljepši pogled na Kosinj uredili su po svom guštu i čini im se nestvarno da će sve to nestati. – Kad sam još prije četrdeset godina došla u Kosinj, odmah sam se zaljubila u ovo selo. Dok smo radili, dolazili smo svaki vikend, tu smo išli na godišnji, nije me zanimalo more. Tražila bih da ostanemo do ponedjeljka pa bih odavde išla ravno na posao u Vjesnik. Jedva smo čekali da se možemo tu zauvijek doseliti – otirući suzu, govori Mirjana.
– Svi mi koji smo ostali imamo zajedničkog odvjetnika pa kad nam stigne papir za izvlaštenje, odmah ga šaljemo njemu. Prvi nam je cilj zaustaviti projekt, a ne bude li to išlo, onda barem da povećamo cijenu svojih nekretnina – kaže Zvonimir Jurković koji je za novu kuću, s centralnim grijanjem dobio zadnju ponudu još u kunama, 410 tisuća.
Rješenje o izvlaštenju dobio je i Božo Petrović pa kaže da Kosinjani sada kad vide poštara “ko da vide vraga”. – U ime kojeg naroda je ovo rješenje? Nude mi 25.000 eura za 40-ak kvadrata kuće i 6000 kvadrata okućnice. Ma ne dam, neću bit’ socijalni slučaj. Sad mi je žao svakog od 1500 dana koje sam proveo u ratu – ljuti se Petrović govoreći kako je ovaj dio Like “pokvarenim politikama obezvrijeđen”.
Da ne misle svi kao on i ono malo ljudi što je još u Gornjem Kosinju ostalo, potvrđuje i to da je nagodba s HEP-om bilo, a nije isključeno ni da će ih biti još, odnosno da i među onima koji su ostali ima onih koji čekaju bolju ponudu. Osim isplata, dio je stanovnika odlučio prihvatiti ponudu i preseliti se u Kosinjanku, modernu zgradu izgrađenu u Perušiću u svrhu zbrinjavanja dijela stanovništva čije se nekretnine nalaze na području buduće akumulacije Kosinj. U rujnu je ključeve dobilo prvih sedmero stanara, a ovih su dana HEP i Općina Perušić objavili natječaj za dodjelu preostalih 19 stanova. Kosinjanka je zapravo prvi završeni objekt u sklopu projekta Hidroenergetskog sustava Kosinj, izgradnju je financirao HEP, na temelju sporazuma s općinom koja je nositelj investicije. HEP je financirao i opremanje stanova čiji stanari nisu i njihovi vlasnici, već imaju pravo na doživotno stanovanje, bez plaćanja najamnine. Na natječaj za preostale stanove mogu se javiti osobe s prebivalištem u Kosinju koje su korisnici, suvlasnici ili vlasnici nekretnina koje nisu premašivale iznos od 75.000 eura.
Jedna od stanara Kosinjanke je i 98-godišnja Nada Benčić, najstarija iz sela. – Kad sam odlazila, ljubila sam svaku svoju šljivu, nije mi bilo lako. Al’ što sam drugo mogla? Sama sam ostala. Nudili su novce ili stan, ja sam uzela stan, da ga imam dok sam živa. Samo, ne znam ti ja kuhat’ na ovom pa mi je unuka donijela rešo, da mogu napravit’ kavu i čaj, ispeć jaja... – pokazuje starica prema štednjaku s pločom za kuhanje s kojom ne zna što bi.
Kosinjani govore kako se oni koji su otišli više i ne vraćaju, osim što je za Svisvete došla nekolicina koja još nije prenijela kosti svojih pokojnika. Bilo je tu pri susretu s rodnim krajem suza no u Kosinju kažu kako ima i onih bivših stanovnika sela koji ih, kad dođu u Perušić ili Gospić, izbjegavaju i paze da se ne susretnu, valjda zato da ih ne pitaju koliko su dobili.
– Jedino Crkvi nisu ponudili ništa. A bome i ne moraju – kaže velečasni Pero koji, uz poštara Niku, nekako najviše od svih vjeruje da do potapanja Gornjeg Kosinja ipak neće doći.
Samo, tada ostaje drugi problem, a to su napuštene kuće koje će s vremenom propadati i zarastati u šipražje. Već sad su se na meti kradljivaca našle kuće onih koji su otišli, što nije teško prepoznati, zbog iskopčane struje. Zvonimir Jurković i Božo Petrović govore kako se u te nekoć domove provaljuje pa spominju da je iz jednog dvorišta ukraden kotao za rakiju.
– Ma da mi daju cijelu zgradu, ja ne idem. Ovo je meni moj mali raj – kaže poštar Niko.
– Kamo god da odeš iz svog, bit ćeš stranac. Osjećat se ko migrant. Ko Nepalac – dodaje kosinjski župnik Pero Jurčević.
– Sve mi se čini kao da od potapanja i ne treba biti ništa, već nas samo žele iseliti, a ovo naše blago dati onome kome su namijenili – promišlja Niko Pintar pogledavajući prema svome selu bogate prošlosti i tužne i neizvjesne budućnosti.
GALERIJA Gradnja hidroelektrane na Uni
