Da je ritam nametnutog srpsko-hrvatskog detanta usporio samo dva mjeseca, Šešeljev cirkus savršeno bi se poklopio s 90-godišnjicom pokolja u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., kad je Puniša Račić parabelumom hladnokrvno posmicao braću Radić, Basaričeka, Pernara i Granđu.
Naravno, Šešeljevo skrnavljenje hrvatske zastave u odnosu na Račićev zločin samo je bizarni igrokaz. Šešelj je nakaza koja ne može uvrijediti nikog normalnog u Hrvatskoj. Pravi problem je da ono što bi trebala biti isprika iz usta srpskih čelnika već u prvoj sljedećoj rečenici prelazi u kontranapad protiv Hrvatske. Izjave Vučića i Šešelja vrlo brzo nalikuju kao jaje jajetu, samo što je Vučićevo jaje premazano svim mastima, dok Šešeljevo još ima tragove mentalnog kokošinjca u kojem on prebiva. Po očito dobro izvježbanom instinktu obojica odmah prelaze na ustaške i zločine iz Domovinskog rata, uglas podsjećaju da je to “ona ista Hrvatska koja se ovih dana sprema otkriti spomenik ustaškom zločincu kardinalu Stepincu”. Majstor i šegrt i dalje su na istom zadatku. Jasno je, naravno, da Šešelj nije u stanju odmaknuti od svoje uloge radikalnog ridikula, inteligentnog koliko i pokvarenog, te iskonski zlog, no, tamo gdje nailazi na svoja ograničenja na scenu nastupa njegov bivši posilni, mali od palube, pivonoša prije nego vodonoša – Aleksandar Vučić, s retorikom zbog koje bi netko tko ništa ne zna o njegovoj prošlosti pomislio da se radi o pravedniku među narodima, a ne čovjeku koji je 1995. s govornice te iste Narodne skupštine zazivao da treba ubiti 100 muslimana za svakog Srbina. Iako se sad neki hrvatski opozicionari junače da oni ne bi podvili rep pred Šešeljom, demonstrativni odlazak bio je bila jedina realna opcija.
Posve je sad svejedno je li Šešelj doista “cepao” šahovnicu ili se samo hvalisao. I ne treba prihvaćati relativizacije da Šešelja nitko ne može kontrolirati, da je on samorazumljivi rizik ulaska u tu zgradu. Eto, i Federica Mogherini požalila se da je tu doživjela slično, pa onda, jel’te, zašto bi Hrvati davali pažnje “marginalcu” Šešelju. No, istina je zapravo potpuno drugačija.
Nije Šešelj marginalac, već šef druge najjače srpske stranke, njegovi nereformirani radikali po broju zastupnika su odmah iza Vučićevih reformiranih radikala. Pravi marginalci su zapravo oni koji imaju kakvu-takvu legitimaciju demokratskih stranaka – bivši predsjednik Tadić i slični su, nažalost, politički marginalci koji skupljaju jednoznamenkaste postotke, a ne Šešelj. Šešelj je nagazna mina koju srpski vrh očito svjesno drži u Skupštini kako bi se aktivirala po potrebi. Očito Šešelj nekome tamo i dalje treba, a nije teško pogoditi kome: Šešelj govori ono što Vučić javno ne smije, istovremeno služeći mu kao javno strašilo, dokaz svijetu zašto je u Beogradu nužan Vučić kao manje zlo. Vulinov ispad nakon Šešeljeva, koji je izazvao novi srpsko-hrvatski virtualni rat, velika je pljuska predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, no premijeru Plenkoviću dolazi kao “kec na desetku” da nadoknadi nešto domoljubnih bodova nakon ratifikacije Istanbulske konvencije.
Kao naručeni dolaze mu i hrvatski opozicijski čelnici, koji se nadmeću za autorstvo zaludne inicijative o opozivu Vatikanskih ugovora, što će mu omogućiti da se ovaj put predstavi kao zaštitnik Crkve. No, biskupi se takvog referenduma, naravno, nimalo ne boje.
Iako bi možda bilo dobro da se provede, ako će na listiću uz to biti i pitanje o ukidanju financiranja političkih stranaka, koje su najveći trošak ove nacije u posljednjih četvrt stoljeća. Pa da vidimo što bi građani na to rekli. Poruku Srbiji oni će vjerojatno pozdraviti. Jer, znaju da Srbija neće okrenuti ploču sve dok na to ne bude prisiljena.
Ovakva Srbija koja igra vlastitu dvostruku igru u susjedstvu, koja balansira na dva stolca služeći Putinovoj obnovi hladnoratovskih odnosa koji područje bivše države pretvaraju u poligon ruskog vojnog, gospodarskog, diplomatskog i obavještajnog nadmetanja sa SAD-om, takva Srbija ne može i nikad neće postati članica EU. To je poruka koju hrvatski državni vrh i diplomacija moraju stalno slati, kolikogod je eventualno diplomatski zagladili! Nažalost, kolikogod grubo zvučalo, ovo je zapravo normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa, jer nema tih diplomatskih rukavica koje mogu prikriti očite činjenice. Srbija ovakva ne mora nužno biti. Ima i u njoj demokratskih kapaciteta kojima treba dati šansu, umjesto da se iz svjetskih centara moći povlađuje Vučićevu prividu demokratizacije.
U suprotnom, svaki odlazak svake hrvatske delegacije u Beograd bit će repriza dobro poznate priče: Guske u maglu, guske iz magle.
Šešelj više i otvoreno, a Vučić prikriveno govore ono što većina Srba na čelu sa Srpskom pravoslavnom crkvom misli, a to je da je Hrvatska nužno zlo i daju joj rok trajanja do prve zgodne prilike. Sve što su doo sada njihove vođe radili je, prema njihovom mišljenju, dobro jedino im zamjeraju što nisu pobijedili, a jedan manji dio zamjera na načinu provedbe ideje Velike Srbije (zločini). Nemaju oni problema s onim što je Hrvatima, Bošnjacima i Albancima rađeno tijekom tog projekta, samo bi voljeli da je to odrađeno više u "junačkom", "ratničkom" stilu, a svi srpski zločini su unaprijed opravdani Kosovskim mitom i zločinima NDH.