Čitateljicu N. M. P. (podaci poznati redakciji) dirnulo je loše stanje ortopedije na Šalati i predanost kojom fizijatri i fizioterapeuti tamo rade. Zahvalila im je pismom koje prenosimo:
"56 mi je godina i sve više imam tegoba zbog kojih odlazim fizijatru i trebam usluge fizioterapeuta. Svi znamo kako to ide kod nas…najprije ne možeš dobiti termin za pregled fizijatra, zatim čekaš mjesecima za terapije koje kada napokon dobiješ, dobiješ „na kapaljku“…i tako u krug. Ako imaš novaca, platiš privatno pa ubrzaš ozdravljenje ili poboljšaš ili pak olakšaš svoje zdravstveno stanje.
Kako sam već ranije bila na pregledu kod fizijatra na Šalati (nekad se zvalo KBC Ortopedija Šalata) te na fizikalnim terapijama koje su mi zaista pomogle, tako sam i kasnije nastavila ići kod njih…iako je sada, na žalost nakon katastrofalnog potresa u Zagrebu, zgrada u kojoj su se odvijale terapije potpuno izvan funkcije, a uvjeti rada fizioterapeuta su improvizirani, da ne kažem „nemogući“ jer sve je (ili skoro sve) moguće ako se želi i ako se trudiš. A ono što me fasciniralo toliko da sam poželjela napisati koje slovo – je činjenica koliko se oni trude i koliko se daju u uvjetima kakve je teško zamisliti u 21. stoljeću (a i od potresa je prošlo već podosta vremena). Ti ljudi zaslužuju, barem tekst o njima i koju pohvalnu riječ…
Sve u svemu, nakon potresa, situacija u predmetnoj klinici više nije ista tj. daleko je od one kakva je bila…Naime, u prijepodnevnoj smjeni liječnici primaju pacijente u sobama, a u poslijepodnevnoj smjeni – u tim istim sobama, odvijaju se fizikalne terapije. Ne moram spomenuti da je to potpuno neadekvatan prostor za odvijanje terapija jer su sobe male, pacijenata ima more…, mjesto za smještaj potrebnih sprava/aparata ili za odvijanje vježbi je vrlo skučeno.
Tome su se morali prilagoditi ponajviše sami fizioterapeuti koji samo svojom snalažljivošću, spretnošću i predanošću svom poslu, ali i pacijentima uspijevaju u onome što im je osnovni cilj njihovog djelovanja – pomagati pacijentima da prije ozdrave ili poboljšaju svoje stanje, bilo zbog ozljeda i operativnih zahvata, bilo zbog raznih degenerativnih promjena ili ostalih uzroka bolesnih stanja mišićno koštanog sustava. Morali su se prilagoditi i pacijenti jer više ne mogu dobiti onu količinu terapija koje su dobivali ranije već je to sada znatno manji broj, koji sasvim sigurno nije dovoljan niti adekvatan (sukladno zahtjevu struke). Ali svi su se nekako prilagodili. I rade. I odrađuju srdačno, toplo, stručno i nadasve daju sebe više nego maksimalno jer (dodatno moram spomenuti), ne samo da se bore s prostorom, već se još bore i s manjkom ispravnih aparata pa je tako npr. za vrijeme moje terapije bio ispravan jedan jedini UZV aparat koji su onda spretno „share-ali“ (kako bi to danas mlađe generacije rekle) od jednog do drugog fizioterapeuta i sve odrađivali kao na pokretnoj traci, a sve to uz – OSMIJEH.
Kada sam završila terapiju, poželjela sam napisati veliko HVALA i objaviti to u svim novinama, medijima i dati svima do znanja kakvi ljudi tamo rade, a u kakvom prostoru i s kakvom nebrigom. Pa zar se zaista UZV aparat ne može poslati na popravak i za to vrijeme posuditi ili iznajmiti negdje drugi…pa zar smo na to spali da novaca imamo na sve strane u nekim razno raznim interesima nestaju, a za UZV aparat nikoga nije briga i nikome nije stalo od nadležnih da se to rješava tako da niti djelatnici, niti pacijenti to ne osjete ? Kako je to moguće ? Tko je odgovoran za takvo stanje ? I zašto takvi stručni i predani ljudi svom poslu ne mogu dobiti adekvatan prostor ? Što se čeka ? Iskreno, baš me je bilo sram i osjećala sam nelagodu što uopće dolazim k njima na fizikalne terapije…žao mi je njih i žao mi je mladih koji tamo odrađuju svoj staž jer ova Hrvatska može bolje. Može se bolje odnositi prema školovanim ljudima, stručnjacima, a nadasve požrtvovnim da odrade svoj posao najbolje što mogu, da daju sebe više nego 100%, može se bolje odnositi prema nama pacijentima koji koristimo njihove usluge i sram nas je to gledati, a znamo da se naši novci slijevaju u fond zdravstva svaki mjesec i da nismo ni mi, a ni oni to zaslužili ? Ima li netko odgovoran za to stanje ? Hoće li snositi posljedice ? Kako naučiti one koji imaju moć da to riješe, osjećaju odgovornosti, moralu ? Nažalost, ne znam mogu li ovom porukom išta napraviti, ali ono što mogu jest reći jedno veliko HVALA osoblju i fizioterapeutima Ortopedije Šalata. Od srca vam HVALA !!! A nadležne ovim putem molim da ovo ne bude još jedna klasična hrvatska priča o vrhunskim stručnjacima u lošim uvjetima. Molim ih da im dodijele uvjete kakve zaslužuju i oni, ali i mi svi."
